Dom penzionera u Tuzli postao je stratište za 11 života, a sudeći prema informacijama koje cure u javnost, ova tragedija nije nesreća iz vedra neba, već očekivana i tragična posljedica sistemske nebrige.
Više od 30 osoba je povrijeđeno, ali najveća rana ostaje spoznaja da su žrtve, od kojih su neke bolovale od demencije i teških karcinoma, bile prepuštene nemaru institucija koje su im obećale sigurnost.

Javnost s pravom traži odgovore, a ključno pitanje je logistika smještaja: Ko je i na osnovu koje logike odlučio da se dementne i teško bolesne osobe smjeste na najvišim spratovima zgrade — petom, šestom i sedmom? Zdrav razum nalaže da bi najranjiviji korisnici trebali biti najbliže izlazima. Ko će danas stati pred ožalošćene porodice i reći im da je takav raspored bio "po propisu"?
Ovaj požar nije izolovani incident. Godinama su korisnici, njihove porodice i pojedini općinski vijećnici uzaludno upozoravali na očajne uslove: vlagu, neurednost, nehuman tretman osoblja i hranu koja nije bila dostojna čovjeka. Na sve te vapaje, nadležni su odgovarali šutnjom i arogancijom.

Peti, šesti i sedmi sprat pakla: Ko je najranjivije smjestio na vrh goruće zgrade Doma penzionera?

Umjesto popravljanja katastrofalnog stanja, uprava Doma, na čelu s direktorom Mirsadom Bakalovićem (SDP), u januaru je odlučila povećati cijene smještaja za čak 30 posto. Dakle, više novca za istu, pa i goru, bijedu.
Ovo je suština našeg sistema: kad neko progovori o problemu, ne rješava se problem nego onaj koji ga izgovori.
Kada je vijećnica Dragana Gagro Berberović (Naša stranka) javno progovorila o užasu, uprava je odgovorila podizanjem postupka protiv nje, a ne poboljšanjem uslova. Snimci nehumanog postupanja osoblja prema korisnicima već su kružili društvenim mrežama, ali to, čini se, nikome u sistemu nije bio dovoljno jak alarm.

Dok policija i tužilaštvo tragaju za tehničkim uzrokom požara, javnost mora tražiti dublji uzrok ove tragedije. On leži u sistemskoj nebrizi, partijskom kadroviranju, apsolutnom nedostatku odgovornosti i moralnom bankrotu u upravljanju javnim ustanovama.
U zemlji gdje se starost doživljava kao smetnja, a institucije su samo fasade za uhljebljivanje, ovakav epilog je, nažalost, bila samo očekivana posljedica.
Tragedija u Tuzli nije samo tragedija nesretnog slučaja. Možemo zaključiti da je ovo presuda jednom truhlom sistemu koji gori iznutra mnogo prije nego što plamen zahvati vanjske zidove.