Politika Orbana i Vučića ima sve manje prostora u Evropi: Ahatović za Hayat.ba i o planovima Izraela

Ruska Federacija je u situaciji da su im mirovni pregovori i mir u Ukrajini gori scenario po ekonomiju nego nastavak rata, smatra vojno-politički analitičar Nedžad Ahatović komentirajući stanje na rusko-ukrajinskom frontu i predstojeće obilježavanja Dana pobjede u Moskvi.

U intervjuu za Hayat.ba govorio je i o najavi Izraela da trajno zauzme Pojas Gaze, ali i poteze zvaničnog Washingtona. Pitali smo ga i šta misli o namjerama Mađarske prema Bosni i Hercegovini, a smatra da se međunarodna zajednica drži isuviše rezervirano u pogledu potencijala kojeg eventualna kriza u BiH može imati.

Ahatović se osvrnuo i na dešavanja 2. i 3. maja 1992. godine u Sarajevu i BiH.

Sve vojne akcije Izraela na teritoriji Palestine su kršenje međunarodnog prava, humanitarnog prava i međunarodnih pravila ratovanja, jer izraelske odbrambene snage vode oružanu borbu protiv civila sa neselektivnim, namjernim bombardovanjem civilnih civljeva. Pomijerajući stanovništvo iz jednog dijela u drugi dio Pojasa Gaze, Izrael je zadovoljio sve elemente definicije genocida nad Palestincima koji žive na tom području. Međunarodni sudovi pred kojima je već pokrenut proces dokazivanja genocida nad palestinskim stanovništvom Pojasa Gaze imaju na desetine i stotine neposrednih dokaza namjernog gađanja civilnih ciljeva.

Tako da je svaka vojna akcija Izraela protivna svim uzusima ponašanja zemlje koja baštini tradiciju demokratskih društava. U slučaju Izraela radi se o rigidnoj policijskoj državi koja provodi rasnu, vjersku i političku diskriminaciju navodno 'svojih državljana' palestinskog porijekla preko 70 godina. Sa druge strane, palestinski narod suočen sa ovakvim tretmanom od strane Izraela pribjegava radikalizmima koji idu direktno na ruku izraelskom režimu. Prvi predsjednik Predsjedništva Republike Bosne i Hercegovine rhm. Alija Izetbegović kazao je svojevremeno - 'Neki ljudi misle da se prednost može postići terorom. To je zabluda koja se opasno širi. Terorizam je izraz naše sadašnje i mogući uzrok naše buduće nemoći. On nije samo nemoralan nego i neproduktivan. Nemoralan, jer ginu nevini ljudi, a neproduktivan, jer nikad i nigdje nije ništa riješio. Terorizam su odbacili svi ozbiljni politički pokreti u historiji. Mislim da ga je Kur’an izričito zabranio rečenicom: ‘Ko ubije jednog nevinog čovjeka kao da je pobio čitav svijet…’ Ima, nažalost, ljudi koji to zaboravljaju?'.

Ima, naravno. Administracija predsjednika Trumpa dužna je jevrejskim lobistima zbog otvorene podrške u predsjedničkoj kampanji da podržava sve akcije Izraela. Ali poznavajući Trumpa, ako to ne bude direktno u njegovom interesu i u skladu sa njegovim politikama, on neće podržati apsolutno sve što Tel Aviv radi. Nažalost, takvo kalkulantsko ponašanje Washingtona nije dovoljno da se Izrael okani daljeg ubijanja civila u Pojasu Gaze. Aktivnija uloga predsjednika Trumpa očekivala se u pogledu prekida vatre i oslobađanja talaca, sada vidimo da to nije više uslov koji osumnjičeni za ratne zločine Natanyahu nameće kao narativ za pregovore. On sada ide ka potpunoj eliminaciji palestinske strukture vlasti u Pojasu Gaze, u što ne bi išao da nema podršku administracije predsjednika Trumpa.

Ruska Federacija je u situaciji da su im mirovni pregovori i mir u Ukrajini gori scenario po ekonomiju nego nastavak rata. Putin je svjestan te činjenice, zato sada ima narativ da rat u Ukrajini mora dobiti logičan završetak – predaja Moskvi suverene teritorije Ukrajine koju sada drže njegove trupe. Putin je svjestan da Kijev teško može prihvatiti takav mir, što mu omogućava da produžava sukob i održava svoju ekonomiju na aparatima dok traje rat. Sa druge strane svjedočimo državničkom ponašanju predsjednika Zelenskog koga napadi koje je doživio tokom prvih susreta sa predsjednikom Trumpom i njegovom administracijom nisu pokolebali nego je strpljivo nastavio da gradi novi odnos sa novom američkom administracijom što je dovelo do potpisivanja sporazuma između SAD-a i Ukrajine u kojem se Washington obavezao da će nastaviti da pruža vojnu i ekonomsku pomoć Kijevu u zamjenu za koncesije na ogromna prirodna bogatstva Ukrajine. Situacija na frontu ne daje predsjedniku Zelenskom komociju zadovoljavanja ličnih sujeta. Rusi su od 4. novembra 2024. preuzeli strategijsku inicijativu na frontu i od tada konstatno pomijeraju linije fronta mjestimično i po 50 kilometara. Ukrajinska vojska sa druge strane, predvođena generalom Sirskijim, odrađuje lavovski posao u defanzivi koristeći se prevashodno slabostima ruskog oficirskog kadra na terenu. Ogromni gubici u ljudstvu i tehnici ne dozvoljavaju Rusima da šire eksploatišu svoju strategijsku incijativu. Na sceni je rat do iscrpljivanja resursa i pobjedu će odnijeti onaj koji bude imao veću moć da logistiku dovede što bliže frontu kako bi izveo veće vojne operacije. Ukrajina se u tom kontekstu brani od moćne ruske armade sa obezbjeđivanjem dostatne logistike sa Zapada i proizvodnjom velikog broja mini dronova sa kojima pravi haos na ruskim prvim linijama i pozadini onemogućavajući Rusima upravo pomenutu koncentraciju logistike na bitnim tačkama fronta. Rat u Ukrajini će stati kada jedna od strana procijeni da u vojnom smislu ne može učiniti nešto više u nametanju svoje političke volje, a ne kada to predsjednik Trump i njegov kabinet želi. Moje mišljenje da će rat trajati i dalje, jer Putin mora sačuvati svoj obraz velike sile i mora spasiti svoju ekonomiju od totalnog kraha u tome mu najviše pomaže Peking. Ako mu predsjednik Trump kroz pregovore sa Kijevom kojim slučajem obezbijedi izlaz u kojem će moći da ostvari oba ta cilja, može se očekivati prekid ratnih dejstava, ali samo privremenog karatera.

Naravno, bez dileme. Mislim da predsjednik Trump polako uviđa da je mir u Evropi veoma krhak, a da je bilo kakav rat većeg obima u Evropi veoma štetan po ekonomske, vojne i političke intreresa SAD-a. On i dalje krivi Evropu za nepreuzimanje odgovornosti za vlastitu sigurnost, ali zaboravlja da to može isključiti Washington iz pozicije da predominantno odlučuje o svim bitnim ekonomskim i vojnim strateškim potezima u Evropi. To bi SAD učinilo regionalnom silom. Sa druge strane, Evropa se budi i ima planove da uloži preko 1 trilion eura u vojno-industrijski kompleks koji će moći da parira Rusiji i Kini. To će značiti manje novca za američki vojno-industrijki koncern što će se negativno odraziti na SAD i u političkom i u ekonomskom smislu, a o vojnom da i ne govorimo. Evropa će se sasvim sigurno naoružati, a u tom svom naoružavanju okrenut će se dobrim dijelom predvodniku vojno-tehnološkog razvoja u okviru NATO-a - Republici Turskoj. Nepravedan mir u Ukrajini samo će ubrzati ovaj proces.

Politika Viktora Orbana i Aleksandra Vučića ima sve manje prostora u Evropi jer se oslanja na Rusku Federaciju kao izvor vojne, političke i ekonomske moći. Evropa tek sada nakon tri pune godine rata odbacuje Putinovu Rusiju kao partnera. Neka druga Rusija da, ova Putinova ima sve manje šanse da se vrati u dobre odnose sa vodećim evropskim zemljama. Zato Putin ulaže novac u desničarske stranke po Evropi, jer one u svojim političkim programima imaju izlazak pojedinih zemalja iz ugovornih odnosa sa EU. Mrtva je trka ko će se prvi raspasti - EU ili Putinov režim u Rusiji. U taj procijep u geopolitičkom smislu upali su Mađarska, Slovačka, Hrvatska i Srbija kao jedina zemlja od pomenutih van EU. Svi ti politički sistemi, manje ili više, zavisni su od Ruske Federacije i Kine. Ono što predstavlja veliku opsanost je nestabilnost Zapadnog Balkana kojeg Rusija namjerno inicira kako bi u konačnici destabilizirala EU. U toj ruskoj ujdurmi kriju se bjegunci od pravne države BiH 'Dodik & co'. Nažalost, međunarodna zajednica se drži isuviše rezervirano u pogledu potencijala kojeg eventualna kriza u BiH može imati. Garancije opstojnosti, očuvanja suverentiteta i teritorijalnog integriteta države BiH nisu dovoljne da se situacija u BiH razriješi na miran način. Sve i da postoji volja da se političkim sredstvima kriza razriješi, HDZ BiH stoji iza krivaca za narušavanje ustavno-pravnog poretka i oružane pobune, kao osnovni kočničar izlaska države iz krize i nastavka puta BiH ka EU. U tom kontekstu Mađarska nastoji da se nametne kao dominantna država na Balkanu koristeći Srbiju i njene nacionalističke aspiracije kao privjesak. Nije isključeno da se Mađarska i vojno involvira u eskalaciju krize u BiH ako do nje dođe, o tome pišu mediji u Mađarskoj i šire.

Na to pitanje cijeli State Department sa preko 40.000 zaposlenih u ovom trenutku ne može dati suvisao odgovor, jer, kao što vidimo, još nije imenovan ambasador SAD-a u BiH. Ono što ohrabruje je istup predstavnika SAD-a tokom sesije Vijeća sigurnosti UN-a povodom izvještaja Visokog predstavnika u BiH, kada je ponovljena posvećenost Washingtona Dejtonskom mirovnom sporazumu i državnom suverenitetu i teritorijalnom integritetu BiH.

Iza 2. maja dolazi 3. maj i provokacija u vidu obilježavanja, navodno, neizazvanog stradanja vojnika Vojske Jugoslavije u incidentu u Dobrovoljačkoj ulici, kojeg provode razna udruženja agresorskih vojnika iz Srbije uz podršku vlasti entiteta RS. Samo to obilježavanje dokazuje da je Srbija bila strana u ratu u Bosni i Hercegovni što Beograd uporno odbija priznati. Iz tog razloga događaji od 2. maja kada je pokušan državni udar uz sveopšti i otvoreni vojni napad na glavni grad Republike BiH od strane režima u Beogradu opominje da se slični scenariji mogu uvijek ponoviti u BiH s obzirom da takve retrogradne politike nisu nikada izgubile na svijoj aktuelnosti iz najmanje dva razloga. Apsolutnog odbijanja prihvatanja činjenice postojanja Bošnjaka kao naroda i njegovog prava da predominantno odlučuje zajedno sa druga dva naroda u BiH o svim bitinim pitanjima za državu BiH. Isti tretman Bošnjaci imaju i u očima zvaničnog Zagreba. Moj komentar na događanja od 2. i 3. maja 1992. godine je jasan, to je otvoreni čin agresije SRJ na RBiH uz korištenje brutalne vojne sile. Uzmite samo događanja od 3. maja. Šta mislite da je bila obrnuta situacija i da su pripadnici Armije RBiH držeći Karadžića za taoca, napuštali objekat 2. Vojne oblasti na Bistriku uz obezbjeđivanje rute kretanja od strane Vojske Jugoslavije i srpskih doborovoljlaca i terorista SDS-a? Da li bi se nakon razmjene iko od preko 350 vojnika i oficira izvukao živ?

Samo usporedbe radi, kasarna Maršal Tito, najveći vojni objekat u gradu Sarajevu iseljena je par dana kasnije bez ijednog incidenta, a tokom borbi za glavni grad Sarajevo 2. i 3. maja zarobljeno je preko 200 agresorskih vojnika dok je Vojska Jugoslavije tokom svog divljačkog granatiranja Sarajeva u periodu od 2. do 6. maja usmrtila i ranila više od 70 civila.

Mislim da su činjenice vrlo jasne u pogledu ko je imao namjeru da ubija mlade vojnike pri tome uniformisane i naoružane do zuba, a ko je imao namjeru da građanima Sarajeva razvuče pamet ubijajući ih namjerno snajperima i granatama. Isto bi ponovili i danas u treptaju oka.