Abaz i Ajša Talović u braku su više od pedeset godina. Njihova ljubav nadilazi riječi, baš kao što ne može ni sva tuga koja se sakrila u koricama knjige njihovog života biti opisana.
Kroz godine su nosili i radosti i patnje, prolazili kroz iskušenja i izazove, ali su zajedno izdržali sve.
Mi živimo ovdje u Živinicama, sami smo, a u godinama smo. Ja imam 75 godina, a Ajša je sedam godina već nepokretna. Do prije dvije godine mogla je hodati uz pomoć štapova, sada više nikako. Imala je i moždani udar, pa nerazgovjetno priča. U toku dana moraš se derati da bi te komšija čuo, tek tada bi ona mogla čuti. Stalno leži, ne može sama ni uzeti da jede. Nekad mi noću zatraži čašu vode, ali vjeruj, ne mogu ustati da joj dam od svojih bolova, ni ja nisam dobro. Operisali su mi kičmu, a zatim i krvne sudove - između ostalog kaže Abaz.
Od kada se vratio na svoje, još 1999. godine, Abaza život nije štedio. Sam je gradio i radio koliko je mogao. Sada ga je snaga izdala, ali godine su učinile svoje.
Mi nemamo djece. Da sam znao da će ovako završiti, nas dvoje ne bismo nikad pravili ovu kuću, nama bi bila dovoljna sobica. Ali ko je mogao znati…Čovjek se uvijek nada da će doći djeca. Život prođe. Prođe mi kao da sam na jedna vrata izašao, a na druga ušao, eto tako prođe. Teško je živjeti - kaže Abaz.
Njegovoj supruzi Ajši trenutno je najpotrebnije ono što mnogima izgleda jednostavno, jedan krevet s ravnim madracem i dušekom protiv dekubitusa, jer ona gotovo cijeli dan provodi ležeći.
Emotivnu ispovijest Abaza i nane Ajše donosimo u videu iznad teksta, objavljenom u emisiji „Ispuni mi želju“.
