Svaki porod je priča. I svaka žena donosi na svijet ne samo dijete, već i jednu novu verziju sebe. Babica nije samo svjedok toga – babica je saputnica, tihi saveznik i čuvar tog svetog trenutka.
Kroz godine rada u porodilištu, hiljade žena prošle su kroz moje ruke. I premda sam naučila protokole, ispite, nauku i statistike – ono što ostaje urezano nije broj poroda, nego pogled žene u trenutku kad prvi put čuje plač svog djeteta. Taj trenutak je tišina koja govori sve.
Snaga žene u najtišem trenutku
U porodilištu se često susrećemo s predrasudama: da žena mora ‘izdržati’, da ne smije ‘praviti paniku’, da će ‘sve brzo proći’. Istina je – svaka žena ima pravo na svoj porod, na svoje emocije i na podršku bez osuđivanja. Bila sam uz žene koje su rodile gotovo bez glasa i one koje su urlale iz dubine duše. Nijedna od njih nije bila manje snažna. Snaga žene se ne mjeri decibelima – mjeri se u njenoj hrabrosti da se prepusti, da vjeruje i da izdrži ono što izgleda nesavladivo.
Šta me naučio svaki porod
Nijedna žena nije slaba. I ona koja viče, i ona koja šuti, i ona koja se bori sa strahom – sve su one snažne. Samo na različite načine. Nema „pogrešnog“ ponašanja na porodu.
Tihi porodi su najglasniji. Nekad žena ne kaže ni riječ, ali njeno tijelo govori najglasnije. Suze i osmijeh mogu stati u isti trenutak. U njenom pogledu vidite stotinu emocija.
Porod nije samo medicinski događaj – to je emocionalni zemljotres. Ne samo za ženu, nego i za babicu. U tom trenutku, mi osjećamo, živimo i dišemo s njom. Sjećam se svake žene koja me pogledala i rekla: ‘Hvala ti, nisi me ostavila samu.’
Porod kao proces – a ne trenutak
Porod nije tačka – on je cijela rečenica. Počinje često prije nego što trudovi postanu redovni – sa snovima, strahovima, željama. Žene mi često pričaju kako su se noćima pripremale psihički, razmišljajući kako će to izgledati. Zato je izuzetno važno da porod dočekamo informisano, pripremljeno i sa što manje straha. Škola za trudnice, savjetovanja, podrška partnera, sve to čini razliku. Žena koja zna šta može očekivati, mnogo se lakše nosi sa svime što porod donosi.
Babica – glas koji šapuće kad su svi drugi glasni
Babica nije tu da vodi glavnu riječ – babica je tu da vodi proces tiho, ali prisutno. Ponekad je dovoljno da žena zna da ste tu, da ne mora sve sama. Jedna žena mi je nakon poroda rekla: ‘Zaboravila sam vaše ime, ali neću nikada zaboraviti kako ste me držali za ruku kad sam pomislila da ne mogu više.’ To je srž ovog poziva – prisutnost.
Porod nije bajka – ali može biti iskustvo koje liječi
Da, nekad porod ide drugačije nego što smo planirali. Nekad se mora završiti carskim rezom, nekad je potrebno više intervencija. I to je u redu. Nema neuspjelog poroda – ako je žena pošteđena traume, ako je dijete sigurno, porod je uspješan. Mi kao zdravstveni radnici moramo znati granicu između intervencije i poštovanja prirodnog toka. Prava ravnoteža se nalazi u znanju, ali i u osjećaju. U tome da žena bude uključena, informisana i podržana.
Zašto je postporođajna podrška jednako važna
Porod ne prestaje kad beba zaplače – tu tek počinje novo poglavlje. I zato ne smijemo zaboraviti žene u prvim danima majčinstva. One tada trebaju isto onoliko podrške, ako ne i više. Babica, patronažna sestra, savjetnica za dojenje – svi smo mi dijelovi sistema koji mora biti dostupan svakoj majci. Depresija, iscrpljenost, nesanica, bol – sve su to realnosti koje treba dočekati s razumijevanjem, ne sa ‘proći će to’.
Zaključak
Porod je više od medicinske procedure – to je trenutak kad žena rađa i dijete i sebe. Mi babice nismo samo medicinski kadar – mi smo čuvarice dostojanstva žene u njenom najosjetljivijem trenutku.
Kada podržimo ženu na porodu, podržavamo jedno djetinjstvo, jedno majčinstvo i jedno društvo. Iza svakog sigurnog poroda stoji tim, ali najčešće – babica koja je dala dio svog srca.
Zato, neka naše škole za trudnice rastu. Neka patronažne službe budu dostupne. Neka svaka žena zna – nisi sama. Tvoje tijelo zna kako da rodi. A mi ćemo biti uz tebe, šapatom, rukom, znanjem i srcem.
