Na današnji dan, 25. maja 1995. godine, u 20:55 sati, srpske agresorske snage ispalile su granatu sa planine Ozren na tuzlansko gradsko okupljalište mladih – Kapiju.
U tom zločinačkom napadu, koji je ostavio neizbrisiv trag u historiji Bosne i Hercegovine, ubijena je 71 osoba, a ranjeno više od 150.
Prosječna starost poginulih bila je samo 24 godine, a među njima je i najmlađa žrtva, dvogodišnji Sandro Kalesić. Ubijen je u naručju svog oca Dine, dok se s roditeljima nalazio na Kapiji.
Danas, trideset godina kasnije, na mjestu gdje je Sandro ukopan, kao i prethodnih godina, ostavljeno je pismo – tiha poruke ljubavi, bola i neprolaznog sjećanja.
Pismo, kao i svake godine potpisuje Sandrova tetka.
Sjedim da ti pišem, kao nekada, u one tvoje najviše i najdraže sate… jesen ti već dolazi na kapiju. U školu te ne ispraćam… Ponosna sam što sam tvoja… Ne želim biti čangrizava, dosadna tetka koja ti ne da mira, ne da ti da izađeš, želim da budeš ponosan sam što sam tvoja. Da, kada se negdje pojavimo s ponosom kažeš ‘ovo je moja keka’. Ali, mi se ne možemo pojaviti skupa, moja ruka tvoju ne drži već toliko dugo, moje oči ne vide tvoje u kojima se ogleda cijelo nebo i koje, kada mi se nasmiju, čine kao da me grli cijeli svijet. Gdje si sad, gljivo moja plava, držiš li koga za ruku i topiš li led svojim nevinim plavim pogledom… - stoji u pismu Sandrove tetke.
Pored bijelih kamenčića i svježe položenih ruža, Sandrova tetka uvijek ostavi i slatkiš za tada dvoipogodišnjeg dječaka koji bi danas imao 33 godine, piše Tuzlanski.
