Konstantin Morozov rođen je 1936. godine u zabačenom selu Sara u Uljanovskoj oblasti, tada dijelu Sovjetskog Saveza, današnjoj Rusiji.
Njegovo rođenje izazvalo je šok među prisutnim, babica je jedva ostala na nogama, dok su ljekari, sa ciničnim osmijehom, majci rekli da će dijete 'u životu dobro proći samo ako posluži za medicinske eksperimente'. Roditelji su ih, međutim, odlučno odbili.
Konstantin je rođen sa rijetkim genetskim poremećajem hondrodistrofijom, zbog čega kosti nisu pravilno formirane i rast je gotovo zaustavljen.
Babica koja je prisustvovala porodu rekla je: 'To nije ljudsko biće, neće preživjeti ni noć...'
Kasnije je Konstantin u jednom intervjuu objasnio:
'Kada je bila u drugom stanju, moja majka doživjela je nezgodu, saplela se na stepeništu i upala u podrum. Vjerovatno sam zbog toga rođen ovakav. Na kraju krajeva, imam osmoricu braće i svi su savršeno normalni.'
Otac ga je prvi put stavio na dlan, a težio je tek 300 grama. Sveštenik je odbio da ga krsti, tvrdeći da ne liči na ljudsku bebu, ali je na kraju ipak obavio ceremoniju.
U to vrijeme porodica nije imala pristup inkubatorima. Sa šest mjeseci odveli su ga u bolnicu u Kazanju, ali su ljekari samo slegnuli ramenima: 'Ne možemo vam pomoći. Hajde da ga umjesto toga sačuvamo u tegli sa alkoholom, biće potreban studentima medicinskog fakulteta.' Otac se naljutio:
'Neka napusti svijet onako kako je na njega došao. Ja neću na sebe preuzeti takav grijeh.'
Ipak, mali Kosta je izdržao. Počeo je normalno jesti, jačati i razvijati se; naučio je hodati i govoriti kao i druga djeca, a sam je savladao čitanje prije polaska u školu. Sjećajući se savjeta svog oca:
'Otac me je jednom iznio na trem: 'Vidiš li tog crva? Puzi negdje, zaokupljen je nečim. Znaj da svako stvorenje na svijetu ima sposobnost da se prilagodi. Nauči da se prilagodiš, nauči da budeš potreban.'
Kada je imao šest godina, počeo je Drugi svjetski rat. Otac mu je otišao na front, a porodica je morala da se snalazi. Konstantin je našao posao na farmi krava, gdje je, zbog svog niskog rasta, cijeli dan provodio u specijalnom kontejneru.
Njegova fizička ograničenja nisu uticala na um pokazivao je izuzetnu inteligenciju i svestranost.
Majka je često govorila: 'Mogao bi da bude inženjer.' Konstantin je oduvijek bio fasciniran mašinama, lako je rastavljao i sastavljao uređaje, izrađivao vozila poput tarantasa i pomagao u kućnim poslovima.
Nakon povratka oca sa fronta, njihove zajedničke kreacije mašine za šivenje i vretena donosile su porodici prihode.
Kosta je bio strastven čitatelj, upijao je i književna djela i stručnu literaturu. Njegova žeđ za znanjem omogućila mu je da završi školu prije vršnjaka i da se istakne kao nadaren i elokventan učenik, piše Kurir.rs. Kasnije je postao urednik lokalnih novina i osnovao pozorište, gdje je izvodio skečeve i svirao harmoniku.
Sa 34 godine zaljubio se u Lidiju. Iako je bio visok tek 64 centimetra i težio oko 25 kilograma, njihova ljubav bila je istinska.
'Jednog dana sam se šetao po selu i ugledao lijepu djevojku koja je sjedila na klupi. Pitao sam je kako se zove. 'Lidija', odgovorila je. Kratko smo razgovarali. Onda sam otišao u Moskvu na liječenje. Vratio sam se poslije osam godina. Jednog dana Lidija je došla kod mene. Sjedila je, šutjela, i odjednom rekla: 'Ne mogu da živim bez tebe'.
Brak su sklopili u intimnoj ceremoniji bez kumova, a matičara su morali čak i podmititi šampanjcem. Nakon ženidbe, Kosta je aktivno učestvovao u životu sela, izrađivao vozila, popravljajući uređaje, pomagao ljudima i radio razne zanatske poslove.
Zdravstveni problemi počeli su ga pratiti početkom osamdesetih godina. Porodica se preselila u dom za stare, gdje je Kosta i dalje bio aktivan, vozio se na dječijem biciklu po hodnicima i pomagao drugim stanovnicima.
'Ne žalim se na svoju sudbinu. Mogao sam da završim u tegli i da sada stojim na nekoj prašnjavoj polici na fakultetu. Radio sam i stvarao cijelog života, niko ne može da me optuži da sam parazit i da živim na račun države.'
Lidija je umrla 2000. godine, a Konstantin je živio još devet godina, uvijek angažovan i spreman pomoći. Čak i paralizovan, posljednjeg dana popravio je sat za komšiju.
Uprkos prognozama ciničnih ljekara i prirodnim zakonima, Konstantin Morozov doživio je 73 godine. Bio je malen, ali srce i volja su mu bili ogromni, ostavljajući neizbrisiv trag u svijetu.
