Bolna svjedočenja preživjelih Srebreničana već 30 godina nas opominju, a svaka priča o borbi za život dok se suočavaju sa smrti najbližeg svjedoči o genocidu.
Zamislite svakodnevnicu jedne porodice sa četiri sina. Ponosni roditelji dočekali da neke od njih ožene, dobiju čak i unuke...Pa, umjesto da zajedno idu ususret životu i životnim radostima, ruka zločina odlučila je da na najokrutniji mogući način uništi ono što su bili. Sretna porodica.
Ovo je priča Sadika Selimovića. Preživio je logor i posljedice ranjavanja, ali kako preživjeti smrt oca i tri brata? To je definisalo život kakav vodi danas.
Odmah po završetku rata zaposlio se u Institutu za traženje nestalih osoba. Njegov put vodi ga kroz grobnice u kojima traži posmrtne ostatke svoje porodice i ostatke svojih komšija i prijatelja. U jednoj od njih, ne sluteći, pronašao je i vlastitog brata. Takva bol se ne može ni zamisliti, a kamoli opisati.
Često nam preživjele žrtve genocida kažu kako je traganje za posmrtnim ostacima jedna teška i mukotrpna svakodnevnice. Nada koja ne nestaje, samo vremenom poprima neke nove oblike...."naći će se, pokoja kost, otvorit će se grobnice, identificirati će se....mora". Ovo su misli sa kojima se liježe i ustaje. A, dokumentovanje i bilježenje, svojevrstan je način da jednom, biološkim procesom, kad prvih članova porodica ne bude, traganje bude i nastavljeno ili kada se ponovo laž bude nastojala podastrijeti pod istinu, naši zapisi progovore umjesto onih koji ne mogu...Zato pričamo, snimamo i dokumentujemo - kaže autorica Dženeta.
Poseban pečat daje i činjenica da je Sadik tokom rata u lice gledao Ratka Mladića, ne sluteći da će on godinama kasnije biti osuđen na doživotni zatvor.
