Svaka hvala, zahvala i pohvala pripada i svevišnjem Allahu, dž. š., Gospodaru svih svjetova, salavati i selami neka su na posljednjeg Božijeg poslanika Muhammeda, a. s., na njegovu časnu porodicu i sve njegove ashabe. Riječ džihad izvodi se iz riječi džehd, koja označava trud, nastojanje, zalaganje, i riječi džuhd, koja označava snagu, silu, moć. Na osnovu ovog jezičkog određenja pojma džihad možemo kazati najjednostavnije da džihad znači ulaganje truda da bi se dosegao ili postigao određeni cilj.
Korijen riječi džihad u različitim formama spominje se na 41 mjestu u Kur'anu, a ova forma džihad spominje se četiri puta. Riječ džihad u Kur'anu ima tri kontekstualna značenja, i to džihad oružjem, džihad riječju i džihad djelom.
Što se tiče džihada oružjem, to je važno semantičko polje, ali istovremeno vrlo zanimljivo, to je najuže semantičko polje ovoga pojma. Naime, samo deset ajeta u Kur'anu govori o oružanoj formi džihada. I u tim ajetima se uvijek spominje još jedna sintagma, a to je sintagma koja doslovno znači na Božijem putu, koja opet sada ima svoje široko semantičko i interpretativno značenje.
Kur'an vjernike često opisuje tim riječima, no temeljna poruka ove sintagme u kontekstu ovih ajeta o oružanom džihadu jeste da džihad oružani bude isključivo zarad Božijeg zadovoljstva, odnosno ta forma džihada isključuje bilo kakvu moć ili borbu za slavu, za dominaciju, za bogatstvo, za prestiž i tako dalje. Sintagma džihad na Božijem putu ili na Allahovom putu danas je u zapadnjačkim medijima, općenito, ali i u radikalnim muslimanskim krugovima, zadobila jedno svoje terminološko značenje - borba protiv drugih nevjernika s ciljem da im se silom nametne doktrina islama. Ovaj pogled je itekako pogrešan. Prvo što džihad reducira na pojam oružanog džihada samo ili oružane borbe, a druga stvar jeste da nametanje doktrine islama, učenja islama putem džihada nema svoje uporište. U islam se ne poziva oružanim džihadom.
U svim ajetima koji govore o oružanom džihadu upotrijebljena je forma množine što konotira, semantički implicira značenje kolektiviteta, organizovanosti i kontrolisanosti. To, zapravo, znači da se oružani džihad vodi pod vodstvom imama, halife, muslimanskog parlamenta ili muslimanske vlade. Znači, ne može džihad proglasiti neki pojedinac, niti jedna grupa muslimana može da proglasi džihad.
Naime, svi ajeti o džihadu, oružanoj formi džihada, imaju svoj historijsku pozadinu, odnosno povijesnu kontekstualizaciju u medinskom periodu objavljivanja Kur'ana. I ovlašna, historijsko-semantička i kontekstualna analiza ajeta koji govori o džihadu svjedoči nam da džihad nije agresivni rat ni protiv koga. On je samo legitimna odbrana protiv agresije, ograničena na otpor onima koji čine agresiju ili jedan, kako bismo danas kazali, pravedan rat koji uključuje i borbu za slobodu vjere i općenito borbu za ljudska prava onih kojima su ona ugrožena.
