Nakon incidenta u Širokom Brijegu kada je vjernici zabranjeno da obavlja dnevnu molitvu – namaz, i nakon što je otjerana sa javne površine u medijskom i javnom prostoru otvorila se tema međureligijskog razumijevanja.
Ovaj incident izazvao je osudu Međureligijskog vijeća u BiH, a pojedinci i organizacije počeli su samostalno djelovanje najavivši masovnu molitvu u Širokom Brijegu. Organizator Sanin Musa je na putu do Širokog Brijega pozvan na saslušanje u FUP pa je planirani vjerski obred otkazan.
O nedostatku razumijevanja, vjerskim praksama i pojedincima koji „uzimaju pravdu u sovje ruke“ Almir Fatić, redovnim profesorom Tefsira (tumačenja Kur'ana) na Fakultetu islamskih nauka Univerziteta u Sarajevu, je govorio za Buku.
U Širokom Brijegu smo prije nekoliko dana svjedočili verbalnom napadu na vjernicu jer je obavljala molitvu na javnoj površini. Kako Vi gledate na taj čin i kako odgovarate na argumente da bi vjera trebalo da bude privatna stvar i da se praktikuje u privatnim prostorijima?
Sama činjenica da je neko nekog, kako ste rekli, verbalno napao zbog obavljanja molitve je žalosna, štaviše: morbidna stvar. Ona govori, prvo, da u savremenom bosanskohercegovačkom društvu imamo, nažalost, dosta onih koji ne poznaju ili uopće ne razumiju vjerske obrede ili molitve kod pripadnika drugih religijskih zajednica. I to uprkos našoj hvali o religijskom suživotu i zvaničnoj konfesionalnoj vjeronauci u obrazovnom sistemu. Hoću reći da još uvijek jedni druge slabo religijski poznajemo! To je, dakle, nivo religijskog.
Nadalje, ovaj slučaj je karakterističan i po tome što se to desilo u gradu koji je dominantno, gotovo stopostotno, naseljen hrvatskim, katoličkim življem, tako da on dobiva i svoju međunacionalnu dimenziju. Zatim, koliko prezentirani snimak pokazuje, riječ je o ženi, i to nebošnjakinji, koja je tu vjerovatno zbog turističkih razloga. Tako da ovaj slučaj ima i tu dimenziju. Dakle, navedeni slučaj ima mnogo dimenzija, pa i onu politički i sigurnosnu, a, ako hoćete, možda, i obavještajnu.
Naime, čudno je uopće kako je snimak dospio u javnost, da li je već bio unaprijed planiran, ko ga je snimio i pustio u medijski prostor? Kome je to trebalo? Da li je makar obavljen razgovor sa onim ko je izrekao ”verbalni napad”? Što se tiče drugog dijela pitanja, moj odgovor je sljedeći: vjera je i privatna i javna stvar. I ona se, shodno tome, praktikuje i u samoći, privatnost, ali i u javnosti. Vjerski objekti su javne i vidljive ustanove, neki vjerski obredi su javni, prenose ih državne televizijske kuće.
Javni prostor dijele i vjernici i oni koji to nisu. I u tom dijeljenju ima dosta međusobnog nerazumijevanja. Ipak, naglašavam, prava pobožnost je ona skrivena, intimna. Danas neki ”pate” od pokazivanja, napadne pobožnosti, ali ipak, u suštini, nesigurni u sebe i u sebi.
Očito je da se, makar jednim dijelom, ovdje radi o nedostatku razumijevanja. Kako smo kao društvo došli do toga da ne razumijemo ljude s kojima živimo?
Upravo sam to istakao kao prvu dimenziju ovog slučaja. Kompleksno je to pitanje našeg nerazumijevanja drugog, ono je posljedica više faktora: neznanja, predrasuda, agresije i rata protiv Bosne i Bošnjaka, zločina i zločinačkih poduhvata, genocida, nacionalnih i političkih mitova, podijeljenosti države, nedovršenosti državnih institucija, političke kratkovidosti i drskosti političkih vođa, probuđenog nacionalnog ekstremizma i religijskog fanatizma, etničke zatvorenosti, etničkog i religijskog obilježavanja (da ne kažem onaj lascivniji izraz!) teritorija, površnog obrazovanja, nakaradnog obrazovnog sistema (fenomen modernog aparthejda pod imenom ”dvije škole pod istim krovom”), medijskog i internetskog huškaštva, obavještajnih tajnih mešetarenja i montiranja, svakovrsnih moralnih posrtaja, poremećaja pravih vrijednosti…
E, sada, svaki od ovih faktora zaslužuje posebnu elaboraciju, za što ovdje nije mjesto. No, i pored svega ovoga, Bosanski narod u cjelini (i Bošnjaci, i Srbi, i Hrvati), čini mi se, počinje shvatati i prepoznavati stvari i pojave: huškače, zavađivače, obavještajne podvale, upakovane laži, patriotske licemjere, nacionalne ”prodavače magle”, medijske dezinformacije i internetske spinove.
