U junu 2025. godine, sindikalna potrošačka korpa u Bosni i Hercegovini iznosila je 3.180,40 KM. To je cijena preživljavanja četveročlane porodice koja se trudi da dostojanstveno živi, jede, grije se, obrazuje djecu, njeguje zdravlje i zadrži osnovno dostojanstvo u zemlji koja sve češće liči na statistički eksperiment, a sve manje na državu za čovka kako se to najavljivalo.
S druge strane, prosječna plata u Federaciji BiH za april, prema posljednjim podacima Federalnog zavoda za statistiku, iznosila je 1.545 KM. Minimalna plata, onaj zakonski prag ispod kojeg država barem na papiru ne smije pustiti radnika iznosi 1.000 KM. Kada to uporedimo sa sindikalnom potrošačkom korpom, jasno se ocrtava jaz koji je prestao biti socijalna rupa i prerastao u propast, prosječna plata pokriva tek 48,58 posto korpe. Minimalna jedva trećinu 31,44 posto.
Neko će reći pa nije svaka porodica četveročlana. Tačno. Neko će reći ima i dodataka, sezonskih poslova, štednje. Tačno, ali pogrešno u osnovi. Jer ovdje govorimo o standardu koji bi trebao biti norma, a ne izuzetak. O državi u kojoj rad za platu ne garantuje pristojan život. O poražavajućoj činjenici da je gotovo svaki građanin pa i onaj koji ima posao socijalni slučaj na čekanju.
Skoro pola korpe odnosi se na prehranu 45,32 posto. Hraniti porodicu, očito, postaje luksuz. Stanovanje i režije 14,2 posto. A iz godine u godinu, pod brojilima sve više znoja, a sve manje kilovata i kubika. Higijena i zdravlje 9,67 posto. Jer sapun i lijek nisu nešto što biramo, već moramo imati. Obrazovanje i kultura 8,17 posto, što je možda i najtužniji postotak, toliko malo ulažemo u ono što nas može izvući iz siromaštva. I tako redom, do zadnje kategorije održavanja domaćinstva, koje postaje održavanje privida normalnosti.
Ono što najviše zabrinjava nije iznos korpe, već način na koji javnost, institucije i politika reaguju ili, tačnije, ne reaguju na njeno kontinuirano poskupljenje. Nema panike, nema vanrednih mjera, nema osjećaja da je ovo što gledamo tiha ekonomska katastrofa. Ima samo uhodane šutnje, dok brojevi na policama u marketu rastu, a ljudi dok to čitaju padaju.
U zemlji u kojoj je pola plate dovoljno za pola života, postavlja se pitanje, kome uopće služi taj ekonomski sistem? Radniku sigurno ne. On radi, plaća račune, i šuti. Djeci? Možda, ali pod uvjetom da odu. Ovdje ne ostaje mnogo za njih. A možda je najveći problem to što smo svi, polako i gotovo neprimjetno, postali dobri matematičari. Računamo akcije, kombinujemo litre i grame, dijelimo vožnje, gasimo grijanje. Ali niko ne računa dostojanstvo. I niko ne broji koliko je ljudi odustalo ne od života, nego od pokušaja da ga žive dostojno.
Iza svake od gore navedenih brojki stoji porodica. Otac koji ostavlja dodatni posao da bi stigao na roditeljski. Majka koja prešutno sebi ukida lijek da bi kupila školski pribor. Dijete koje pita može li ići na ekskurziju znajući da ne može.
Sindikalna korpa je ogledalo jedne države. A kada se pogledamo u to ogledalo ko još može reći da mu se sviđa ono što vidi?
