U Sarajevu je danas upriličena komemoracija uvaženom prof. dr. Emiru Solakoviću. Tom prilikom, prof.dr. Miralem Pašić prisjetio se njihovog prvog susreta.

U nastavku pročitajte cijeli govor:

Danas smo ovdje da odamo, počast jednom izuzetnom, čovjeku, profesoru Emiru Solakoviću. Želim da s vama da podijelim sjećanje koje mi se urezalo u pamćenje prije više od četrdeset godina, a koje savršeno oslikava njegovu jedinstvenu ličnost.

Zamislite da ste na nekom, mjestu proveli tek nekoliko, sati, niti cijeli dan, a da se tog događaja sjećate i dan-danas. Te, davne, 1984. godine, mi iz Tuzle smo s našim profesorom Radevićem, išli u Sarajevo. Profesor Radević nas je, poput brižnog roditelja, vodio svugdje pa tako i na jedan seminar u bolnici koja je bila u zelenilu, mislim da se tada zvala Pionirska dolina. Svi smo bili fascinirani onim što smo tamo vidjeli i doživjeli jer su doček i pratnja bili zaista posebni. Iskreno, nešto takvo nikad nisam ranije doživio, niti sam poslije toga ikada više vidio.

Ali, šta je to što je nas sve, pa tako i mene, toliko oduševilo da vam evo o tome želim govoriti i nakon više od četiri decenije?

Za naš doček i gostoprimstvo bio je zadužen tim sestara i doktora iz te bolnice. Atmosfera je bila ispunjena dobrodošlicom i pozitivnom energijom. Ono što smo odmah primjetili jeste da je cijela klinika bila kao pod čarolijom, posebno ženski dio, sestre i doktorice. A, u jednog mladog doktora koji je rukovodio tom organizacijom svi su gledali kao u božanstvo. On je s njima komunicirao, s osmijehom i jednostavnošću. Svi su bili zadivljeni, a mi fascinirani. A , on? Visok i zgodan, kao filmski glumac, s dugom valovitom kosom. Djelovao je kao da je s drugog svijeta ili iz nekog holivudskog filma. Svi mi iz Tuzle bili smo opčinjeni njegovom harizmom, njegovim zračenjem. Atmosfera je bila takva da niste mogli osjetiti zavist, već samo divljenje tom čovieku. A, taj čovjek je bio Emir Solaković!

Drugi put sam ga sreo dvadeset godina kasnije kada smo postavljali temelje današnje Univerzitetske kardiohirurgije u Sarajevu. U šali sam ga upitao: "Profesore Solakoviću, šta bi od onog mladog Emira Solakovića?", misleći na promjenu frizure i imidža u odnosu na dvadeset godina ranije.

A on mi, u se poznatom šeretskom, mangupskom stilu izražavanja odgovori: "Profesore, Bog me kaznio za sve moje grijehe iz mladosti. A, evo priznajem, sad više nemam nikakvih, ja ću ravno u raj. A Boga mi, ovi drugi neka se dobro zamisle."

Međutim, upravo u to vrijeme upoznao sam i drugačijeg Emira Solakovića: izuzetno, ozbiljnog, smirenog i preciznog, jasnog i detaljnog. Bio je to čovjek koji duboko poznaje filozofiju života i svakodnevnog bivanja. Iznenadio sam se.

Po tom razmišljanju o filozofiju života, podsjetio me na mog prijatelja Mustafu Nadarevića. To sam i rekao profesoru Emiru Solakoviću. On se nasmija i pojasni mi na svoj šaljiv način: "Mi ovdje...", e sad ne znam da li je mislio na Bosnu ili samo na Sarajevo ili možda samo na Koševo. "Mi se pomalo pravimo ludi, pa tako i ja", kaže mi profesor Solaković i nastavi: "Onda je život lakši i interesantniji, a i ljepši. A, ne kao vi ozbiljni tamo da Zapadu", nasmija se, misleći na mene.

Nakon tog razgovora i ja bih ponekad na tom Zapadu, doduše rijetko, primijenio taj recept od profesora Solakovića, i moram reći, profesor Solaković je bio u pravu: život, je tada i lakši i jednostavno ljepši. Emire, hvala na receptu!

Posebno želim da istaknem da Univerzitetska kardiohirurgija u Sarajevu ili ne bi postojala ili ne bi bila na ovako visokom kvalitetnom nivou, da nije bilo profesora Solakovića i njegove podrške. Da napomenem, ona je ponos svake države, svakog grada. Naravno, privatne ustanove mogu biti kvalitetne, ali njihov doprinos općem kvalitetu zdravstva u državi i gradu nije na istom nivou kao doprinos Univerzitetske kardiokirurgije.

Profesor Solaković je prepoznao tu važnost. Zato to treba naglasiti - doprinos profesora Solakovića je ogroman za postojanie Univerzitetske kardiohirurgije u Sarajevu. I, u to ime mu se zahvaljujem.

Doprinos profesora, Solakovića je nemjerljiv i trajan. Zato, u ime svih nas, u ime generacija liekara koje je podučavao, pacijenata kojima je spasio život, u ime svih zdravih koje je profesor Solaković učio zdravlju, a istovremeno im život svojim pričama učinio zanimljivijim, želim da se iskreno duboko zahvalim na svemu što je učinio za sve nas.

Profesor Solaković je veliki čovjek. Hvala, Emire!