Region na rubu, lideri u penziji: Đukanovićevo upozorenje sa sigurne distance

U vremenu kada region Zapadnog Balkana gubi i tempo i kompas na putu prema Evropskoj uniji, bivši predsjednik Crne Gore Milo Đukanović održao je predavanje na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu o temi „Regionalni odnosi i geopolitički izazovi“.
Đukanović je ponudio sumornu dijagnozu stanja, govoreći o pogoršanim geopolitičkim okolnostima, obnovljenim nacionalizmima i deficitu evropske pažnje. No, ono što je izostalo – kao i mnogo puta do sada – jeste jasna samokritika i odgovornost političkih struktura koje su decenijama krojile sudbinu regiona, uključujući i njega samog.

Stanje u regionu gore je nego prije deset godina - konstatovao je Đukanović, podsjećajući na nekadašnju stabilnost neposredno nakon Hladnog rata.

No, kako kaže, svjedočimo „rađanju novog geopolitičkog odnosa“ koji nosi brojne rizike za Zapadni Balkan. U svemu tome, prema njegovim riječima, krivica je raspodijeljena: na jednoj strani je nedovoljna odlučnost Evropske unije da ujedini kontinent, a na drugoj – nesposobnost zemalja regiona da sprovedu potrebne reforme.
Ali upravo tu leži ključni problem – politički lideri regiona, među kojima je i sam Đukanović bio jedan od najdugovječnijih, učestvovali su u stvaranju sistema koji se danas ne može nositi s izazovima modernog doba. Kritika bez priznanja odgovornosti ostaje u domenu političke retorike, a ne stvarne analize.

Đukanović je rekao da je evropska perspektiva „dodatno zamagljena“, što teško da bilo kome u regionu predstavlja novost. Građani Zapadnog Balkana već godinama svjedoče stagnaciji, praznim obećanjima i sve prisutnijem osjećaju napuštenosti.
Dok se EU suočava sa svojim unutrašnjim izazovima, elite Balkana uglavnom koriste evropski narativ kao politički dekor, a ne kao stratešku orijentaciju. Umjesto vladavine prava, dominiraju partikularni interesi, zarobljene institucije i etnonacionalne podjele.

Posebno je zabrinjavajuća Đukanovićeva tvrdnja da je Crna Gora danas „više nego ikada ranije zapljusnuta velikosrpskim nacionalizmom“, što je dovelo do pogoršanja odnosa, uključujući i one s BiH i Hrvatskom.
No, i taj talas nacionalizma nije pao s neba – decenijama svjedočimo političkoj retorici, manipulacijama identitetima i institucionalnim oportunizmom, često upravo od onih koji upozoravaju na njegove posljedice.

Govoreći o odnosima Bosne i Hercegovine i Crne Gore, Đukanović je podsjetio na greške Crne Gore devedesetih, ali i na “evroentuzijastičnu fazu” koja je uslijedila nakon referenduma o nezavisnosti. Iako su poruke o prijateljstvu i saradnji dobrodošle, postavlja se pitanje: koliko one danas mogu značiti ako ih ne prati konkretna politička volja da se obnovi povjerenje, osnaže zajednički projekti i zauzme jasan stav prema retrogradnim ideologijama?
Đukanovićev istup u Sarajevu bio je politički umjeren, diplomatski korektan i analitički širok. No, ono što mu je nedostajalo jeste ono što regionu najviše nedostaje – hrabrost za preuzimanje odgovornosti i raskid s prošlošću koja i dalje upravlja sadašnjošću.

Bez toga, ovakva obraćanja ostaju u zoni političkog marketinga – informativna, ali ne i transformativna. A to je upravo ono što Zapadnom Balkanu najviše treba: lideri spremni da mijenjaju stvarnost, a ne samo da je komentarišu.