Rekordna sindikalna potrošačka korpa za novembar, koja iznosi 3.355 maraka, još jednom je ogolila razliku između onoga što vlasti saopštavaju i onoga što građani svakodnevno žive. Brojke su neumoljive, pokrivenost potrošačke korpe prosječnom platom iznosi svega 47,78 posto, dok je minimalnom platom pokriveno tek 29,80 posto osnovnih životnih troškova. U takvim okolnostima teško je govoriti o životu od rada, prije se može govoriti o preživljavanju kroz stalna odricanja.
Komentar vlasti svodi se na istu poruku da plate rastu, standard se popravlja. Ali, taj narativ vrijedi do prve kase u marketu. Realni troškovi života rasli su brže od plata, a efekat nominalnog povećanja primanja obesmislen je rastom cijena gotovo svegam od hrane do energenata. Plate su veće, ali je njihova stvarna vrijednost manja.
Inflacija nije tretirana kao ključni ekonomski izazov, već kao prolazna pojava koju će tržište samo 'ispraviti'. Takav pristup, smatra Željko Rička, profesor na Ekonomskom fakultetu Univerziteta Zenica, ostavio je ozbiljne posljedice. Posebno zanimljiva bila je odluka o povećanju minimalne plate prije godinu dana. Kako upozorava profesor Rička, rast plata bez jačanja proizvodnje i kontrole inflacije može dovesti do suprotnog efekta od željenog.
Ono čega se ja plašim, mi ćemo ovo povećanje i brigu o socijalnim potrebama, što je u jednu ruku opravdano, nekontrolisanim povećavanjem iako ono nije značajno, ali je potez koji znači povećanje, nauštrb lošije proizvodnje, da ćemo samo napraviti lošiju situaciju u ukupnoj ekonomiji. Bojim se, da pojednostavim, da ćemo se početi zaduživati da bismo otplaćivali ono što imamo. To je logika koju mi napravimo, spremni smo se zadužiti pa ćemo eto nekad od budućeg prihoda pokrivati zaostatke, a pitanje je da li ćemo to moći.
Umjesto stabilizacije, dobija se spirala rasta cijena, slabije proizvodnje i potencijalnog zaduživanja, koje budućim generacijama ostavlja teret, a ne rješenje. Zato je rekordna potrošačka korpa signal upozorenja.
Prilog radio Emerin Ahmetašević.
