Iran se početkom ovog mjeseca suočio s alarmantnim upozorenjem vlasti. Teheran bi u roku od samo dvije sedmice mogao ostati bez pitke vode. Zemlja prolazi kroz najtežu sušu u svojoj novijoj historiji, a količina padavina tokom protekle godine pala je na oko 45 posto ispod uobičajenog prosjeka. Devetnaest od ukupno 31 provincije zvanično je u kategoriji ekstremne suše. Riječ je o krizi u kojoj su ključne brane i rezervoari koji snabdijevaju glavni grad gotovo presušili, neki rade s tek pet procenta nekadašnjih kapaciteta. U javnosti raste strah od mogućnosti masovne evakuacije, dok dijelovi Teherana već ostaju bez kapi.
I vrhovni lider Ali Hamenei i predsjednik Masoud Pezeškian potvrdili su da je situacija izuzetno ozbiljna i da je rezultat dugogodišnjeg ignorisanja upozorenja stručnjaka. Ali, bez konkretnih reformi i uklanjanja uzroka koji su se gomilali decenijama, privremene mjere teško da mogu donijeti stabilno rješenje a Iran tako postaje upozorenje susjedima koji se suočavaju sa svojim problemima vodosnabdijevanja.
Ironično, zemlja koja danas trpi nedostatak vode nekada je bila pionir u njenom upravljanju. Iranci su prije više hiljada godina razvili napredne sisteme podzemnih kanala, qanate (karez), koji su prirodno regulisali protok vode u sušnim područjima. Od ranih 2000-ih, uprkos izgradnji stotina brana predviđenih da obezbijede stabilniji dotok vode, zemlja ulazi u sve dublju krizu: podzemne rezerve se iscrpljuju, a obnavljanje zaliha iz godine u godinu slabi.
Teheran je među najteže pogođenim. U protekloj godini zabilježeno je 42 posto manje padavina od dugoročnog prosjeka, baš u trenutku kada je potrošnja vode dostigla historijski maksimum. Grad i okolna regija već su u petoj godini suše, pri čemu su dvije izuzetno suhe godine uslijedile nakon relativno vlažnog perioda.
(Foto: Anadolija)
