U uvodu kolumne o fenomenu Milorad Dodik ispričat ću jednu istinitu priču za koju sam siguran da je zna malo čitatelja. U martu 1958. u dalekoj Gvatemali su, naime, održani izbori na kojima je za predsjednika banana republike izabran general Miguel Ydígoras Fuentes. Njegova vlada je doživjela kontinuirane korupcijske skandale.
Piše: Akademik Adamir Jerković/Oslobođenje
Demonstracije i protesti protiv vlade i protiv izbornih prevara bili su uobičajeni. Latinoamerički predsjednik služio je interesima Washingtona i blisko je sarađivao sa CIA, ali ga Amerikanci nisu htjeli spasiti i on je svrgnut u puču generala Azurdije u martu 1963. godine. Još mnogo je bilo ovakvih diktatora i predsjednika, a ima ih i sada.
Postoje sličnosti i razlike između dvojice “caudilla”, Dodika i spomenutog Fuentesa. Sličnosti su što su obojica autoritarni i beskrupulozni i nisu birali (ne biraju) sredstva da ostanu na vlasti. Sličnosti se ogledaju u tome da su obojica imali korupcionaške skandale, prvi s bananama, a Dodik ih ima napretek, da spomenem vilu na Dedinju, naprimjer.
Razlika je u tome što bosansko-srpski “lider” ipak nije doživio izrazite javne proteste protiv sebe i svoje vlasti koju je instrumentalizirao do krajnjih granica. Opoziciju je uspijevao razjediniti i tako je učiniti krajnje neefikasnom. Isto je bilo i s narodom RS-a, kojeg Dodik vrti oko malog prsta s pričom o nezavisnosti i ostalim tricama i kučinama. On je uspijevao, kao i danas, raznim mahinacijama i trikovima “preveslati” svoje mecene, npr. Amerikance, koje je pretvarao u protivnike, pa im se ponovo vraćao.
Konkretno, radi se o posljednjoj nagodbi sa administracijom SAD-a, kojom je počelo ukidanje sankcija. Šta je to Dodik obećao Amerikancima?
Da je dao “svoju iskrenu riječ”, u to nema nikakve sumnje. Ovdje treba imati u vidu i tek minulu posjetu Željke Cvijanović SAD-u iako je imala status lica sa američke crne liste. Skoro samozatajna posjeta imala je za cilj da omekša američke stavove u odnosu na Dodika i njegovu bahatu politiku, koja je tangirala sami vrh američke diplomatske službe u Bosni i Hercegovini.
U istom kontekstu treba posmatrati i nedavnu posjetu zamjenika ministra odbrane BiH Bruxellesu, a koji je kadar SNSD-a. Kao prvo, Amerikanci su očigledno pozdravili promjene u RS-u koje su vidljive nakon poništavanja svega, svih separatističkih zakona koji su usvojeni od 2023. i predstavljali su “bastion nacionalnih interesa”. To su bile crvene linije, kako su tvrdili iz SNSD-a, koje su bile uperene protiv države, što formalno posmatrajući i nije tako važno, jer ih je već Ustavni sud stavio van snage, ali je suštinski bitno. Ovim su prestali da važe i zakoni zbog kojih je Dodik osuđen. Njeni akteri su se samo posuli pepelom.
Opravdanje su našli u samoj Americi, što se vidi po izjavi Cvijanovićke na platformi X:
Ako se u Americi poništavaju štetne posljedice Bidenove ere, zašto mi to ne bismo mogli u BiH.
Opozicija je ovo označila kapitulacijom aktuelne vlasti.
Sada će vjerovatno (uskoro) uslijediti “nagrada” Dodiku o ukidanju američkih sankcija. Nisam siguran da li će to biti potpuno “oslobođenje” ili sa nekim rezervama. Od Dodika se traži da odradi odmah neke “prioritete”.
Makar i formalno, iako nerado, morao se odreći uloge predsjednika RS-a, ali je jasno da on i dalje vrši prikrivenu ulogu prvog čovjeka. Nastavio je da se vozika helikopterom, posjećuje općine RS-a, a zadržao je službeni status. No, čini se da je stjeran u kut. Disciplinovani poslanici će sada, nema nikakve sumnje, usvojiti budžet čije su donošenje dosada opstruirali. Tu je i imenovanje glavnog pregovarača, usvajanje evropskih zakona...
Tek će se pokazati koliko je i da li je uopće Dodik legao na “američku rudu” u vezi s ruskim plinom, koji Amerikanci stavljaju u prioritete u odvajanju evropskih potrošača od ruske zavisnosti. Kada i ako se javno distancira od Rusa, pokazat će se da li je njegova proputinovska politika bila zaštita ličnih interesa, odnosno privatnog biznisa, iako je svakome jasno da jest.
Takvim političarima, u principu kameleonima, nije teško pronaći razloge za zaštitu vlastite “zadnjice”. Dodik ima na raspolaganju bezobličnu amorfnu masu poslušnika (poslanici) za meljanje u Narodnoj skupštini i on će ih lahko “ubijediti” da se povinuju mišljenju svog gospodara. Priče kojih smo se naslušali (u federalnoj štampi) o skorom Dodikovom raskolu sa Cvijanovićkom samo su špekulacije bez osnova. Cilj SNSD-a je pobijediti na izborima za predsjednika Republike. Znaju šta ih očekuje poslije prve izgubljene bitke, a ona će biti lakmus papir za redovne izbore. Izgube li izbore slijedi im kolektivni strmoglav.
Gledanje opozicije je sasvim drugačije. Oni ovo posmatraju kao američku nedosljednost. Ne pitaju se šta su oni sami učinili, prije svih Draško Stanivuković, koji je do jučer cijepao opoziciju, a sada su mu puna usta prijekora što je Dodik dao “50 miliona naših para da bi sebe, svoje ljude i njihove zadnjice spasio”.
Veli, da “imamo izgubljenu čast i moral kod naroda”. Na drugoj strani Dodik ne može da se u potpunosti oslobodi hazarderstva. Kada je prije nekoliko dana objelodanjeno da su Amerikanci “progledali kroz prste” njegovim saradnicima i da će vjerovatno i njemu, ekspresno je izjavio da je glavna tema sarajevske političke “sećije” kako “vazdignuti muslimanstvo, a srušiti hrišćanstvo”.
Šta je sve spreman izvaliti ovaj političar i ostati živ, pas s maslom ne bi pojeo. Ne može mu se osporiti vještina u služenju naizmjeničnom politikom toplo-hladno. Neprekidno radi na narušavanju međunacionalnih odnosa. Tako opstaje. Ipak, po mome mišljenju, bez obzira na okretanje SAD-a u pravcu “pomilovanja” Dodika & comp ovo je pobjeda institucija države. Diplomatski pritisci, djelovanje Ustavnog suda, OHR-a, ali i diplomatska aktivnost, posebno na vanjskom planu, bili su ključni, jer su uspjeli uvesti međunarodnu zajednicu u bit problema i objasniti efikasno pokušaje podrivanja Daytona.
Ovo je izgubljena Dodikova bitka, što se vidi iz činjenice da nije ostvario svoje ključne zahtjeve u smislu eliminacije države i pored nastojanja njegovih poslušnika u posljednjih nekoliko mjeseci. Amerikanci su u potaji, mimo zvanične politike, zavrnuli ruku Dodiku i njemu je jasno da mora otići.
Da li se iza brda valja nova američka politika prema BiH koja daje prednost neformalnoj diplomatiji? Takvi nagovještaji dolaze iz američke fondacije Heritage, u kojoj sjedi Max Primorac (nacionalista blizak hrvatskoj vlasti), sa kojim je autor ovih redova imao polemiku u Oslobođenju prije nekoliko mjeseci. Pitanje BiH je prema Heritageu akutnije od odnosa Srbija-Kosovo, a da se nešto dešava, vidljivo je iz saopštenja Ambasade SAD-a u Sarajevu u kojem se kaže da se raduju “konstruktivnijem i pragmatičnijem odnosu sa Republikom Srpskom”. Više se ne pominju konstitutivni narodi i ostali.
Nakon Rubijeve decidirane izjave na početku mandata 2025. da SAD povodom situacije u BiH razmatraju razne opcije, ali da je jasno da ne smije doći do raspada zemlje i novog sukoba, nastupio je period uzdržanosti američke administracije i odsutnosti američkog ambasadora u Sarajevu, jer je istekao mandat dotadašnjem Michaelu Murphyju. Novog još nema, no zanimljivo je da je stigao novi otpravnik poslova John Ginkel. Ovim očigledno Washington želi nešto poručiti akterima na bh. sceni.
Narednih dana vidjećemo da li ovo znači promjenu stajališta američke administracije u smislu direktnog kontaktiranja sa Banjom Lukom, što je do sada vlast u RS-u odbijala. Kako god, treba sačekati pa vidjeti šta je sve Washington spreman poduzeti - hoće li i Južna interkonekcija, recimo, prečicom biti riješena, i nadati se da neće biti umiješan u destabilizaciju Bosne i Hercegovine koja je utvrđena u Daytonu.
