Aleksandra Mejer je kao trudnica provela šest mjeseci sa suprugom, a potom i bebom kod roditelja. Posebno su je iznenadile reakcije njene majke.
Kad sam ušla u svoju djevojačku sobu i srušila se na krevet u 38. sedmici trudnoće, osjetila sam poplavu pomiješanih emocija. Moj suprug i ja smo bili u procesu prodaje naše prve kuće i cijeli proces je trajao toliko dugo da smo bili pod ogromnim stresom. Iako smo se potrudili da pronađemo novu kuću u koju ćemo se useliti, nekoliko poslova je propalo. Sa bebom na putu, odlučili smo da smanjimo troškove, prodamo kuću i vratimo se roditeljima, koji žive sat vremena od našeg doma i porodilišta, objašnjava Aleksandra svoju situaciju iz februara 2021. godine.
Imali smo sreće što su nas roditelji dočekali raširenih ruku, ali se ipak nismo osjećali kao kod kuće. To jednostavno nije bio samo naš dom i nisam mogla da se gnijezdim' u miru, pa sam ispunila svoju potrebu za pripremama kupovinom stvari za bebu , otkriva Aleksandra.
Tad su, kaže, počele i prvi prigovori.
Moj muž i ja bismo kupili neke stvari u prodavnicama u gradu, a ja sam naručila mnogo toga online. Kako su paketi stizali jedan za drugim, vidjela sam kako moji roditelji odmahuju glavom i čude se na šta trošim toliko para. Kad je stigla nova, moderna kadica za bebu, ja sam bila oduševljena, ali moja majka nije. Otvoreno me je pitala zašto trošim pare na kadu za bebu, prisjeća se Aleksandra.
Takve primjedbe su je, priznaje, jako povrijedile. Dok je Aleksandra bila van sebe od uzbuđenja zbog kupovine svih stvari za njeno prvo dijete, činilo joj se da je njena majka doživljavala sve te stvari kao nepotrebne.
Znala je to da mi kaže na ovaj ili onaj način, ali ja sam odlučila da joj ne odgovaram da se ne bismo svađale. Takođe sam oprala bebinu prvu odjeću, spakovala svoju porodiljsku torbu i provjerila milion puta da li je sjedište pravilno postavljeno. To je bilo sve što sam mogla da uradim. Generalno, moji roditelji se nisu žalili što smo im zauzeli toliko prostora, a to je bila sreća, jer ne mogu reći da ponekad nisam bila svadljiva, priznaje ona.
Pomoć je imala visoku cijenu
Aleksandra se prisjeća da je po rođenju kćerkice pomoć njenih roditelja bila neprocjenjiva. Bili su tu da pomognu novim, zbunjenim i iscrpljenim roditeljima na svakom koraku. Kada su Aleksandra i njen suprug bili preumorni, nana i dedo su uzimali unuku i ljuljali je da bi njeni roditelji mogli bar malo da spavaju. Međutim, navodi Aleksandra, i u tim situacijama osjećala je veliku nelagodnost.
Ponekad bi moja mama, koja je obožavala svoju unuku, ali nije mogla da prestane da mi bude majka, insistirala na tome da vodi bebu u šetnju kako bih mogla da se odmorim, a sve što sam željela je da legnem na krevet sa njom i gledam je ushićeno. Jednom ju je nazvala 'moja beba'. Bila je to usputna primjedba i pokazatelj duboke ljubavi koju je osjećala prema svojoj unuci, ali meni je bilo teško. Osjećala sam se kao da me vraća u ulogu djeteta, umjesto da me vidi kao roditelja, što mi je bilo potrebno, priznaje Aleksandra.
Planiranih šest sedmica sa roditeljima pretvorilo se u šest mjeseci.
Nakon iscrpne potrage za kućom i nekoliko novih razočarenja, muž i ja smo konačno pronašli nešto što nam je odgovaralo. Kada je moja kćerka imala šest mjeseci, preselili smo se u sopstveni dom, dva sata udaljen od mjesta na kojem smo do tada živeli. Dok smo napuštali kuću mojih roditelja, osjetila sam knedlu u grlu. Nikada nisam očekivala da ću u dobi od 30 godina ponovo živeti sa roditeljima šest mjeseci, niti da će oni biti tako važan dio prvih dana života moje kćerke, iskrena je Aleksandra.
Kad su se "kockice složile", shvatila je da nikada ne bi donijela istu odluku, piše Espreso.
Uspjeli smo da preživimo taj period bez ozbiljno narušenih odnosa i zauvijek ću biti zahvalna na ljubavi koju su nam tada pokazali i nastavljaju da nam pružaju. Znala sam da će mi nedostajati kada se to poglavlje završi. I nedostaju mi. Ali kada smo se muž i ja preselili u naš prostor i počeli da širimo krila, osjećaj je bio oslobađajući, kao da konačno možemo da dišemo punim plućima, priznaje Aleksandra.
Na kraju, kaže da će se jednog dana možda ponovo približiti roditeljima, ali neće ponoviti ovaj aranžman, već će živjeti u svojoj kući.
Volimo i cijenimo samostalan život i našu kuću, a naša gostinjska soba je uvijek otvorena za naše roditelje. Ali, mogu da budu naši gosti, zaključuje Alekandra Mejer.
