Ibrahim Mehičić, pedesetdevetogodišnjak iz sela Sušica nadomak Vlasenice, neposredno prije agresije na našu domovinu, na samo dva mjeseca, otišao je u Srbiju kako bi pomogao sestri u vezi s kućom. Planirao se vratiti, ali sudbina je imala drugi plan. U Bosni i Hercegovini se zaratilo!
Imao je brata koji je bio u logoru, kasnije je preminuo. Bio mu je oslonac, neko ko mu je pomagao i nekoga je imao, a sada je ostao sam. U Srbiji je proveo gotovo 30 godina. Majku je izgubio prije, a oca poslije rata. Otac je umro od karcinoma, vjeruje da je to posljedica fizičke iscrpljenosti.
Preminuo je i on, otac i majka. Baš nemam sreće ni u čemu - kaže Ibrahim.
Na poslu je doživio tešku povredu, stolarska mašina mu je uništila prste. Ni tada nije imao sreće, nije ostvario nikakva prava. Radi na dnevnicu, nosi balvane, grede jer mora.
Srce ga je, ipak, vuklo natrag, rodnoj kući. Kada je poželio da se vrati, nije imao dokumente, granicu je prešao s jugoslavenskom ličnom kartom, gdje je morao platiti kaznu. Tek kasnije je mogao izvaditi ličnu i pasoš u BiH. Kada se vratio, zatekao je kuću neuvjetnu za stanovanje, tačnije ruševinu. Na fotografijama je pokazivao šta je bilo ostalo od kuće.
Nemam sreće ni u čemu, ali kako, ono, kažu: 'Uzdaj se u se i u svoje kljuse.' To je prava izreka za mene", rečenica je kojom često opisuje svoj život, ali uprkos svemu, Ibrahim ne gubi ljudskost. Kaže da živi u mjestu gdje su izmiješani narodi svih vjera, ali problema nema. Vrata ostavlja otključana, bez straha.
Dane provodi radeći, a noći često bez večere.
Evo, i danas po cijeli dan ne jedem, jedem tek uvečer, tako je svakog dana, a više živim na slatkišima nego na slanom, bez slatkiša ne mogu... I da ništa nisam dobio od vas, ja volim što ste došli da porazgovaramo - zaključuje Ibrahim.
Ukoliko ste propustili ovu priču, donosimo je u videu iznad teksta objavljenom na YouTube kanalu Hayat televizije, a koji je emitovan u emisiji ''Ispuni mi želju''.
