Samo dobri Bošnjani, ma koje vjere bili, znaju svaki čas u nemogućim uslovima, dušu svoju plemeniti

Samo dobri Bošnjani (sinonim za dobre ljude), ma koje vjere bili - znaju svaki čas u nemogućim uslovima, tako tanahno i poistilah dušu svoju plemeniti, slično onima koji na Sufijskom putu ljubavi - dijamanti su, koji nastaju pod visokim temperaturama i pritiskom duboko u Zemlji. Tako, objašnjavajući poeziju Attaullah (dar Božiji) kaže i dr. Umar Faruq Abdullah (Abd-Allah), rođen i odrastao u protestanskoj porodici, američki islamski teolog, pisac, duhovni vodič...

Samo ti dobri i nadareni znaju koliko im je teško u nemogućem okruženju i samo takvi sva iskušenja i patnje mogu nadvladati.Trpe genocide, duhovna satiranja, materijalnu bijedu, trpe nepravdu, trpe posljedice trauma iz historije - i opet odbacuju priču da je jedini izlaz u krvi i oružju, u uzvraćanju nepravdom i zlom. Oni izlaz vide u bistrini oka svoga, koji izbija iz njihova čeonog režnja, koji je opet slika i prilika onoga što je stvoreno i isklijano iz historijo ilirsko-gotsko-arijanskog, a potom bogumilsko-bosanskog krstijanskog genetskog supstrata (japije) i u konačnici Bošnjačkog svjetonadzora sve tri vjere - i sve to zapisano u njihovim moždanim hemisferama (desnoj i lijevoj strani mozga).

Zbog toga historičari i mudri učenjaci kažu: “Ko nauči historiju, produžio je sebi život, a ko je ne nauči neće okusiti slast života od njegove gorčine!” To je zato što je historija dodatno iskustvo, i njegovo iskustvo postaje mnogostruko veće i na taj način produžava mu život; postaju mu jasne zamke, nedostaci, pokazuju mu se znakovi moći i životne snage. Historijom otkrivamo ono što je bilo, postaje nam jasna naša sadašnjost, i s njom predviđamo našu budućnost.

I onda - sasvim je razvidno da se čovjek ne može opredijeliti za ono što jeste - jer to već jeste; ali zato se može opredjeljivati za ono što nije.

Lijepo je primijetio Husein Ćišić 1927. godine “Nitko se još sama sebe za tuđi račun nije odrekao”. On nadalje kaže, da je jedna od "najizrazitijih karakternih crta naših pređa, naših starih ‘bošnjana’ bila jedna vrst otmene netrpeljivosti prema svemu – što nije njihovo. Oni su uvijek ostajali i ostali dosljedni sami sebe"...

Pa zar više uvidjeli nisu ti tamo što se deru, viču, sikću, pjene, prijete, razne smicalice i halabuke čine - da im se sve to njihovo odbija od tišina i dobrine onih dobrih duša kojima je to nevaljano usmjereno - odbija i vraća im se da ih to njihovo vlastito satare! Svi vide, samo oni ne - od one svoje otuđenosti i odrođenosti od naroda svoga!?

Rubikon (lat. Rubico), malu rijeku gazili su imperatori, ali zato Drinu ne - jer se ona ne dâ gaziti, a Bosna ne dâ dirati! Ona i dalje teče li, teče - pa biva čas linija (granica) razdvajanja, čas spajanja; ali i dalje traje kao neki međaš razdvojbe, koji se ne da ukloniti, te time biva vječnim...

Pa, onda neka se ne čini nemogućim tim tamo, to što iz dualizma dobro-zlo (čestica-val, može i talas pa i zvučni top) na ovom našem podneblju izniče ovakav paradoks - da narod urazumljuje vlast koju je sam birao, a može biti i to da ju je neko drugi (us)postavio u njihovo ime, a preko njihovih leđa!?