U samom srcu Sarajeva, u općini Stari Grad, svakodnevica izgleda kao scena iz filma koji se stalno ponavlja – ali bez raspleta. Umjesto prostora za slobodno kretanje turista i život Sarajki i Sarajlija, jedna od glavnih saobraćajnica pretvorena je u „trajno“ gradilište.

Kamioni, rovokopači, zaštitne ograde i traka u blokadi već mjesecima čine sliku koju su građani, nažalost, počeli prihvatati kao 'normalnu'.

Dok se danima ništa ne događa osim dodatne nervoze, izvođači radova i nadležni ponavljaju gotovo pa istu rečenicu: “Završit ćemo za 15 dana”. Ali, to traje duže i bez konkretnih pomaka. Umjesto rješenja, dobijamo opravdanja: tehničke poteškoće, finansijski izazovi, loši vremenski uslovi. Sve to možda i zvuči uvjerljivo – dok ne pogledate na sat i uviđate da su radovi zakazani baš u udarnim dnevnim terminima, u vrijeme najveće frekvencije ljudi i vozila.

Zašto ne raditi noću, kao u gradovima gdje se poštuje život građana? Zašto ne postoji plan rada u smjenama? Zašto grad svakodnevno tone u saobraćajni kolaps dok mašine miruju, a građani čekaju?

Ogorčenje se ne može više sakriti. Građani su umorni, bijesni, i s pravom zahtijevaju odgovore. Naša novinarka Mima Golubić razgovarala je s onima koji svaki dan prolaze kroz ovu improvizaciju urbanizma.

Ovih dana je gužba užasna, pošto ja tu stanujem na Kovačima, saobraćaj, ljudi su nervozni. Mislim, ovo koliko će trajati? Mišljenja sam da treba kao u Njemačkoj raditi tri smjene. Ako treba, da se što prije dolazi ljeto, dolaze nam turisti, tako da ovaj grad zaslužuje da se ovo što prije završi.

Turistička sezona je pred vratima. Hiljade ljudi će uskoro šetati upravo ovom rutom – ili će, tačnije, pokušavati. Umjesto lijepog ljetnog dojma, dočekat će ih rovovi, buka i improvizacija. Stari Grad, historijsko i turističko srce Sarajeva, zaslužuje bolje.

Drugi sagovornik, možda nehotično, otkriva paradoks zvaničnog narativa:

Pa 15-ak dana sigurno trebalo bi biti završeno. 15-ak dana, pa vidite da je frekventna ulica, mora, moramo raditi.

Da, „moramo raditi“ – ali radova gotovo i nema. A ako se i rade, rade se puževim korakom, često bez radnika na vidiku. I onda dolazimo do najosjetljivijih – onih kojima je ova situacija najteža.

Ne može se, znači, niko ne može prući. Znači, niko, ni sa kolicima, ni s invalidskim kolicima. Evo rade, ja ne znam, ili dva, tri mjeseca, koliko već rade.

Osim što je ovo pitanje gradske funkcionalnosti, ovdje je riječ i o osnovnim ljudskim pravima. Grad koji ne omogućava slobodno kretanje osobama s invaliditetom, roditeljima s djecom u kolicima, starijim osobama – nije grad, već labirint neodgovornosti.

Znači, sve su, od početka do kraja su iskopali, ali ništa nisu uradili.

Ova rečenica, izrečena jednostavno i iskreno, vjerovatno je najtačnija dijagnoza stanja u Starom Gradu. Iskopano je – a urađeno ništa. Iza ograde nerijetko nema ni radnika, ni vizije, ni osjećaja za zajednicu.

U zemlji u kojoj su procesi spori, a odgovornost još sporija, Sarajevo tone u blato neplaniranja i administrativne letargije. Pitanje je koliko će još dugo građani to mirno posmatrati?

Sarajevo, grad sa dušom, zaslužuje bolje. Vrijeme je da ta duša ne ostane zakopana pod asfaltom kojeg nema.