Šapat nane iz Kozarca: Emotivna promocija knjige 'Priče o nani' Ese Balića

Za Esu Balića, to je Kozarac, rodna gruda gdje su izgovorene prve riječi, gdje su naučeni prvi koraci, gdje je niknula svaka uspomena. Bez obzira na to koliko stotina, pa i hiljada kilometara ga dijelilo od Kozarca, to mjesto nikada nije, niti će ikada izaći iz njegovog srca.
Upravo tu, u zagrljaju doma, Eso Balić je doživio poseban trenutak, onaj koji je srca mnogih ispunio ponosom i suzama, promociju svoje knjige „Priče o nani“.

Bio je to dan kada se Eso, ne samo književnik već i pjevač i harmonikaš, suočio s novom vrstom odgovornosti, onom koja dolazi s pisanom riječi. Jer, kako je i sam rekao na promociji, napisana riječ je poput stećka – ostaje zauvijek. Teža je od svake note, od svakog stiha, jer nosi težinu emocija, uspomena i poruka koje će živjeti generacijama.
Drhtaj glasa, blagi pogled u daljinu, sve je odavalo tremu koja je pratila ovaj susret s publikom, s onima kojima je povjerio svoje najintimnije priče. Tremu zbog odgovornosti prema svakoj emociji pretočenoj u knjigu, prema čitaocima koji će kroz „Priče o nani“ uroniti u svijet djetinjstva, ljubavi i neprolaznih vrijednosti.

Iz Esinog rodnog mjesta, iz Kozarca, krenula je ova priča o njegovom peru, a putovanje će se nastaviti. Naredne subote, priča će dobiti novo poglavlje u Prijedoru, a potom će se vinuti u Sloveniju i širom inozemstva, noseći sa sobom dašak doma i toplinu priča o nani.

Muzičar sam od djetinnjstva. Unuzad 20-tak godina hodajući ulicama svih gradova koje sam prošao, shvatio sam jednu stvar: svi imamo ciljeve kojima težimo. Shvatio sam kada dođem do jednog cilja, muzičkog, da mi to ne smije biti jedini cilj nego da je to samo put odnosno energija da dođem do ljudi, do nečeg novog. Tako sam se jednog dana zapitao: „Eso, šta ti radiš ovdje, šta si uradio? Šta ćeš ostaviti?“. Shvatio sam da moram dalje i to u jednom momentu kada su me emocije savladale, zaustavio sam automobil, na komad papira zapisao osjećaje koje sam imao i i tako je krenula da ideja odnosno moja misija da počenem pisati. I počeo sam. Dok sam se i školovao nastavnici su uvijek loboirali to moje pisanje. Odlučio sam krenuti sa pisanjem ovih priča, priča o nani. I evo konačno danas u ruci držim svoju knjigu na koju sam posebno ponosan – kazao je gotovo u dahu Eso Balić.

Izrazio je veliku zahvalnost svojoj majci, porodici, rodbini, brojnim prijateljima, poznanicima, saradnicima na ogromnoj podršci koju uživa sve ove godine. Prisjetio se nekadašnjeg djetinjstva, govorio o sadašnjim.

Svako djetinjstvo je ogledalo nas kada smo stariji. Zato uvijek govorite svojoj djeci da imaju samopouzdanja. Ja sam ga imao, i tako sam ojačao. Kao mali počeo sam svirati, pjevati i uvijek imao podršku. Kada govorim o svom djetinjstvu reći ću za sebe i generaciju kojoj ja pripadam - mi smo imali vremena biti djeca u odnosu na sadašnje generacije. Imali smo više prašine po nama, a manje signala nego onih koji prate današnju djecu. Ne kažem da su današnja djetinjstva loša, ali svima bih preporučio da više pričamo sa našom djecom, da ih oslobodimo malo interneta i djetinjstvo će im biti ljepše – lijepa je poruka koju je Balić uputio iz Kozarca.

Zašto je odlučio pisati ovu knjigu o nani i zapisati svoja sjećanja na nju?

Mislim da ona, ali i milioni drugih naših dragih nana, zaslužuju da se o njima uvijek iznova priča i piše. One su nama,djeci, prije spavanja prepričavale najneobičnije priče koje su nekada bile stvarne a nekada vjerovatno samo plod njihove mašte. Kako god bilo, njihova namjera bila je da nas kroz svoje priče uvedu u svijet odraslih ljudi. Također, njihove basne u kojima smo slušali šta nam to životinje poručuju, naučile su nas da i taj svijet posmatramo drugim očima. Njihovi savjeti u kojima smo slušali koje su to biljke prijatelji našeg tijela, ponudili su nam drugu sliku ljubavi prema prirodi. Njihove priče bile su pune ljubavi za nevidljive svjetove, koje nismo ni zamisliti mogli da postoje, pa smo kroz njih spoznali i ono što je po meni najvrednije za čovjeka - ljubav prema Dragom Bogu – zapisao je u autor knjige.

U recenziji zbirke pripovijedaka "Priče o nani“ autora Ese Balića, Amir Mahić, mr. sci., inače viši asistent na IPF-u, Univerziteta u Bihaću, između ostalog je zapisao:

Kad budete čitali ove pripovijetke, imat ćete osjećaj da ste otišli u goste prošlom stoljeću. Bit će to divno putovanje i divno druženje, sa puno i pouka, sa puno korisnih vrijednosti, sa puno radosti, sa puno znanja, sa puno iskustva, sa puno djetinjstva, sa puno mudrosti. Autor u ovoj knjizi posebno govori o ženama koje su živjele između Prvog svjetskog rata pa do negdje osamdesetih i devedesetih godina dvadesetog vijeka, te bismo na neki način mogli reći da radnja ovog djela pokriva skoro cijelo jedno stoljeće, što je samo po sebi veliki izazov, s kojim se autor uhvatio u koštac, svjestan važnosti ovog vremena kao osnove, temelja u odgoju generacija koje su dolazile i koje će u budućnosti dolaziti. U svakodnevnim razgovorima česte teme su bile: karakter, odgoj, opšte univerzalne vrijednosti, a sve to bivalo je potkrijepljeno vjerom i svim onim čime nas Bog obavezuje, da budemo dobri, dobronamjerni, vrijedni, od pomoći, radini, od ahlaka, od poštovanja, od čitanja, od učenja. Iz priče "Kurban" još uvijek odjekuju nanine riječi: "Ja želim da sutra na Sudnjem danu, kada se svi ovako lijepo iskupimo, naš dragi Gospodar Allah dž.š. bez imalo cjenkanja oprosti i izbriše sve naše grijehe i greške za koje znamo. Još važnije i one za koje i ne znamo da smo uradili. On je sve vidio i svemu svjedok bio." Samo u jednoj priči "Sedžda" autor je tematski obuhvatio: vjeru, dostojanstvo, filozofiju, djetinjstvo, starost, prolaznost života, smisao, tradiciju, želju, tugu, rat, rušenje džamija tenkovskim projektilima, kolone izbjeglica... sve to u jednoj priči. Zaista fascinantno! Na veoma interesantan i slikovit način autor nam priča o svakodnevnim dešavanjima tog vremena, u selu, naselju, gradu, u kući, u avliji, na sokaku sa drugarima, sa starijima, sa mlađima, sa gostima, sa neznancima – zapisao je Mahić.

Knjiga „Priče o nani“ je na određeni način kolekcija stotina narodnih izreka umotvorina koje imaju univerzalno značenje i mogu vam pomoći čak u vremenu umjetne inteligencije. U njoj ćete pročitati mnoštve narodnih izraza koji su često bili u upotrebi u vremenima koje pokriv radnja ovog djela.

Priče o nani će pronaći svoje korito, a Kozarčani će to posebno prepoznati. čije rane još uvijek ali su spoznali odakle i kako izgledaju snaga i nada. Stoga će i u Balićevoj makar im to potaknulo nani Šefki još jednom vidjeti hiljade živih svjetova, ma tugu, suze ili veselje. Po tome će znati da traju, a Balić je bio dovoljno odvažan i vičan da ih na to podsjeti, ponešto im uobliči i počasti ih na maternjem, onako kako ga je od same nane slušao. Na tome je i odrastao i svijeta vidio. To je neprevodivo osim u jeziku nane Šefke – stoji u recenziji Hasana Hasića.

Nakon što su posljednji akordi njegove pjesme "Bosansko proljeće" iz Esinog grla ispunili salu Islamskog kulturnog centra Kozarac, ostavljajući za sobom osjećaj zajedništva i neprolazne ljubavi prema domu, uslijedio je dirljiv prizor. Gotovo svi prisutni, a sala je bila ispunjena do posljednjeg mjesta, poželjeli su ponijeti djelić te večeri sa sobom – Balićevu knjigu "Priče o nani". Strpljivo, sa osmijehom na licu, Eso je ispunjavao svaku želju za posvetom, brižljivo ispisujući poruke koje će zauvijek podsjećati na ovaj poseban trenutak. U tim trenucima, dok je gledao lica svojih sugrađana, ispunjenih ponosom i radošću, Eso je osjećao duboko zadovoljstvo. Znao je da je još jedna životna misija uspješno obavljena.

Poručivao im je da uživaju u svakoj pročitanoj stranici, jer je siguran da će iz svake tople priče o nani izvući novu, lijepu poruku koja će im uljepšati dan. I zaista, te priče nisu samo sjećanja na djetinjstvo i voljenu nanu.
One su most između prošlosti i budućnosti, između sjećanja i novih spoznaja. One su podsjetnik da je u jednostavnosti života, u toplini porodice i iskrenosti osjećaja, skrivena neizmjerna ljepota koja vječno živi.