Bosna i Hercegovina je mala zemlja sa složenom strukturom i još složenijom političkom realnošću. Uprkos toj složenosti, jedna stvar bi morala biti jasna a to je da vanjsku politiku BiH vode institucije države a ne visoki predstavnik. Ipak, Christian Schmidt nastavlja da se u našoj zemlji ponaša kao neimenovani šef diplomatije.

Povodom 30. godišnjice genocida u Srebrenici, u Bundestagu se pripremala Rezolucija kojom bi najviši zakonodavni organ Njemačke odao počast žrtvama. Prema informacijama koje su se pojavile u domaćim i međunarodnim medijima, upravo je Christian Schmidt bio taj koji je njemačke zvaničnike 'upozorio' da bi takav korak mogao izazvati eskalaciju tenzija u BiH. Paradoksalno kao da je priznanje genocida prijetnja, a ne negiranje istog.

Zvanični demanti stigao je iz Ambasade BiH u Njemačkoj, ali šteta je već načinjena. Šteta po istinu, po dostojanstvo žrtava i po međunarodni kredibilitet zemlje koju Schmidt navodno štiti. Ili je štiti na način koji odgovara nekim drugim centrima moći?

U Dubrovniku je Schmidt sjeo s Andrejem Plenkovićem. Nije to prvi put, ali je simptomatično da se, kako podsjeća Rasim Belko iz novinske agencije Patria, Schmidt u BiH pojavio tek nakon što se prethodno sastao s hrvatskim premijerom. I to mu je bila 'ulaznica' u BiH.

Christian Schmidt, visoki predstavnik u BiH, od prvog dana prije nego je zapravo došao u Bosnu i Hercegovinu ponaša se na neki način kao neimenovani ministar vanjskih poslova BiH. Sjećam se da je njegova prva posjeta, prije nego je i došao u Sarajevo, bila Dubrovnik i tada se sastao s Andrejem Plenkovićem.

A kada neko bez mandata preuzima tuđu odgovornost, onda govorimo o uzurpaciji. Možda ne formalnoj, ali svakako faktičkoj.

Ovih dana je ponovno bio sa predsjednikom Hrvatske. Dakle to nije prvi put. Sastajao se i sa Vučićem i sa drugim liderima u regiji. Putovao je i po svijetu i neke informacije kažu da najveći troškovi zapravo Schmidtovog kabineta se odnose upravo na ta putovanja.

Ništa sporno, da su ta putovanja bila u službi države. Ali nisu. Schmidt svoje regionalne ture koristi za gradnju paralelne diplomatije, gdje je BiH svedena na prostor preko kojeg se pregovara, a ne subjekt koji ravnopravno sudjeluje. I dok on priča o reformama, integracijama i stabilnosti ono što zaista radi jeste guranje interesa susjednih država kroz zadnja vrata OHR-a.

A Sarajevo? Sarajevo šuti.

Nažalost, do sada nemamo reakciju institucija BiH na to neovlašteno zastupanje vanjske politike naše zemlje. Niti pozicija niti opozicija nemaju volje da reaguju na takve stvari.

To je suština problema. Jer Schmidt može raditi ono što radi samo zahvaljujući institucionalnoj praznini i voljnom prepuštanju nadležnosti. Dok politički lideri BiH međusobno vagaju ko je veći patriota, visoki predstavnik kroji vanjsku politiku zemlje bez mandata, odgovornosti ili posljedica.

Ovo što se desilo u Dubrovniku i posljednjih dana, odnosno sastanak sa Plenkovićem i poruka da su razgovarali o političkim pitanjima u BiH dovoljno oslikava cijeli mandat Christian Schmidta.

Pitanje nije samo zašto Schmidt to radi. Pitanje je zašto mu se to dopušta. Ako su informacije tačne da je uticao na Bundestag da ne usvoji Rezoluciju o genocidu u Srebrenici to je moralno pitanje. I to ne može proći bez odgovora.

Dakle krajnje je vrijeme da neko u Sarajevu pozove tog Schmidta na razgovor bez obzira na ovlasti koje on ima i da mu se jasno pokaže da nema pravo da zastupa unutrašnja pitanja BiH na regionalnoj i međunarodnoj sceni.

Ako Christian Schmidt zaista vjeruje da je OHR platforma za lične interpretacije međunarodnih odnosa, onda institucije BiH moraju jasno poručiti nije. Ako već vodi paralelnu diplomatiju, onda mora snositi i javne posljedice za to. Jer, nijedna država koja želi da se zove suverenom ne smije dopustiti da joj se vanjska politika vodi iz tuđih kabineta, bilo u Dubrovniku, bilo u Beču, bilo u Berlinu.

Prilog radila Ajla Kalesić.