Šehidi i gazije: Bošnjaci između traume i trijumfa

U knjizi Trijumf i trauma, njemački sociolog i teoretičar kulture Bernhard Giesen (1948–2020) pokazao je kako su se moderni kolektivni identiteti nakon Drugog svjetskog rata preoblikovali: nacije se više ne grade na pobjedama nego na žrtvi, a trauma je zauzela mjesto trijumfa. Urbane krajolike više ne poklapaju spomenici slavnim pobjednicima na konjima, s mačevima ili puškama u rukama, a sve je više apstraktnih memorijalnih centara bez konkretnih ljudskih lica, spomenici nacionalnoj žrtvi sada su široki prostori prihvatljivi svima.

„Heroj pripada samo onoj zajednici koja ga slavi“, piše Giesen, „dok žrtva pripada cijelome svijetu.“ U toj razlici između partikularnog i univerzalnog sažeta je moralna transformacija modernosti. Heroizam podebljava razdjelnice među zajednicama, a traume, žrtveništvo i solidarnost pomažu da se one prelaze u duhu izgradnje globalne ljudske moralne zajednice. Dočim je u prošlim epohama pobjeda bila izvor legitimiteta, u modernom dobu to je moralna uzvišenost žrtve, formalno potvrđena deklaracijama, konvencijama, međunarodnim tribunalima.

Nakon Holokausta i drugih zločina i stradanja u Drugom svjetskom ratu, na valu liberalnog univerzalizma, na Zapadu heroj gubi legitimitet. Herojstvo je nemoguće bez nasilja, a nasilje – uči nas liberalna teologija – nikada ne može biti moralno opravdano; patnja, stanje u kojem subjekt nema djelatne moći i ne pobjeđuje, postaje simbol moralne pobjede.

Upravo su gibanja u izgradnji bošnjačkog nacionalnog identiteta nakon 1992, a naročito nakon 1995, ponajbolji primjer ovih globalnih trendova. U knjizi Bošnjački nacionalizam – strategije izgradnje nacije nakon 1995 (bit će objavljena u mom prijevodu na proljeće 2026), poljski sociolog i slavist Tomasz Rawski teorijski nadahnuto i istraživački odgovorno, prilježno, pokazuje kako se bošnjački poslijeratni identitet konstituirao upravo u tom novom globalnom moralno-ideološkom okviru.

Nacija koja iz rata nije izašla kao (formalni) pobjednik, svoj je identitet dovršavala na svetosti žrtve. Ništa u tom kretanju nije specifično bošnjačko, nego su Bošnjaci tek pravovremeno primijetili i prihvatili tada važeću zapadnu logiku kulturnog pamćenja, kolektivnog identiteta i njegove političke legitimacije.

Kako pokazuje Rawski – koristeći se obimnim medijskim materijalom nastalim tokom dvije decenije – unutrašnja bošnjačka napetost između trijumfa i traume simbolički se u jeziku ogledala u složenom odnosu koncepata gazije i šehida.

Musliman ne može izgubiti ako se bori. On je ili šehid ili gazija - kazao je jedan od prvaka Islamske zajednice 1995, podsjeća nas ovaj poljski autor.

Ovaj citat sažimao je ukupni bošnjački nacionalni i moralni kompas u doba Agresije i zločina, koje će Zapad kasnije, djelomično, službeno ovjeriti kao genocid.

Ali čim je rat završio, ta se simetrija raspala. Gazija – živi heroj – nije mogao, kao ni bilo gdje na Zapadu u toj epohi, preživjeti u miru. Šehid je, naprotiv, postao centralni simbol. Ovaj se vjerski i teološki koncept iz svetog prelio u profano polje politike i svekolikog kulturnog pamćenja, ušavši i u zakonski i administrativni jezik. Međutim, pojam šehida, kojim se u početku označavalo isključivo poginule borce, početkom 21. stoljeća se proširuje i uključuje i žrtve genocida, dakle sve one koji su poginuli ili ubijeni u ratu, bili borci ili ne.

Ta transformacija je, kako piše Rawski, označila odustajanje Bošnjaka od trijumfalnog pamćenja i puno uklapanje u međunarodno dominantnu i prihvatljivu logiku postavljanja žrtve u središte nacionalnog identiteta. Bošnjaci nisu mogli dobiti državu za kakvu su se borili, ali su primljeni, kao punopravna članica, u zajednicu evropskih nacija, nastalih u krvi heroja i žrtava.

Uloga sjećanja na genocid u Srebrenici u tom procesu bila je presudna. Rawski pokazuje da se odmah nakon rata bošnjački diskurs o Srebrenici kretao od osjećaja izdaje svijeta, preko kratkotrajnog slavljenja srebreničkih preživjelih heroja (Marš smrti, koji je kasnije postao Marš mira) ka univerzalizaciji patnje.

„Svijet nas je izdao“, citat je iz 1996. koji oslikava takav duh, ali već 2001, kada bošnjačku politiku preuzimaju kooperativne umjerene struje koje se prilagođavaju strancima, bošnjački će predvodnici Srebrenicu postavljati kao univerzalni fenomen, patnju koja pripada cijelom svijetu.

„Da se nikada i nigdje više ne ponovi Srebrenica“... „Srebrenica je zvijezda koja budi savjest“... „Srebrenica je veliko iskušenje koje Evropa može savladati“... „Srebrenica je početak kraja genocida u Evropi“... samo su neke od poruka bošnjačkih vjerskih i svjetovnih prvaka izrečenih prilikom godišnjica u Potočarima 2001–2003.

Ovi iskazi označavaju prijelaz iz partikularne religijsko-nacionalne u univerzalnu civilizacijsku sferu pamćenja. Srebrenica se više ne prikazuje samo kao nacionalna tragedija nego kao moralna tačka svijeta, kao mjesto univerzalne solidarnosti i savjesti. Bosanska patnja postaje civilizacijski simbol, a bošnjačka zajednica moralni čuvar sjećanja, koje mora dijeliti sa cijelim svijetom.

Bošnjaci su, dakle, svoj nacionalni identitet dovršavali na vrhuncu moći liberalnih univerzalističkih vrijednosti: nikada nije bilo pogodnije biti žrtva nego pobjednik. U konačnici, nakon rata i Agresije: svi su htjeli biti žrtve u međunarodnim očima a slaviti heroje u intimi nacionalnih ognjišta. (Protesti srpskih i hrvatskih zvaničnika da se u Hagu sudi samo njima, istovremeno su i iskaz želje da se i njih prizna kao žrtve.)

Žrtva je tako univerzalna, a heroj sumnjiv, on je neizostavno i nasilnik. Ko god je pravilno razumijevao duh epohe na početku 21. stoljeća, znao je da gaziji nema mjesta u svijetu koji je svoje temelje gradio na nevinosti i žrtveništvu.

Rawski pokazuje da se već početkom 2000-ih termin „gazija“ gubi iz javnog govora, zamijenjen je birokratskim izrazima: „branitelj“, „demobilisani borac“. Država koja nije mogla slaviti pobjedu, nije mogla ni institucionalizirati svoje heroje.

Tako Bosna i Hercegovina, ili barem njen bošnjački dio, postaje ono što Giesen naziva postherojskim društvom – zajednicom koja se okuplja oko kolektivnog pamćenja žrtve, tražeći politički i civilizacijski legitimitet, potiskujući trijumfe, ma kako ograničeni bili, nastojeći ne isprovocirati ni međunarodne ni domaće partnere ili protivnike.

Ovaj kratki prikaz osnovnih nalaza dvije kompatibilne i važne knjige, svakako, nudi tek fragmente teza, uvida ali obimne građe koju nude. Rawski je obradio razdoblje od 1995. do 2015, te prepoznao da se tada bošnjačka nacija jeste konsolidirala i stabilizirala u pogledu nacionalnog identiteta – to je zajednica potekla iz islamskog bosanskog kulturnog okruženja, neodvojiva od države Bosne i Hercegovine, koju nastoji urediti na način koji bi joj garantirao opstanak.

Ono što Rawski nije mogao opisati u svojoj izvrsnoj, nama prijeko potrebnoj studiji, jesu međunarodna i domaća politička i duhovna kretanja u posljednjoj deceniji.

Kriza povjerenja zapadne javnosti u vlast nakon recesije 2008. u Sjedinjenim Državama, porast desnih političkih ideologija u Evropi, Arapsko proljeće, prva ruska invazija na Ukrajinu 2014, Brexit, prva pobjeda Trumpa, puna ruska invazija na Ukrajinu, genocid u Gazi... porast općeg moralnog cinizma i ignoriranje najtežih zločina značili su povratak brutalne geopolitičke moći koja više nije bila zauzdavana liberalnom retorikom.

U svijetu koji se više ne stidi sile, u kojem je ponovo bolje biti nasilni pobjednik nego moralan stradalnik, status žrtve gubi političku moć. Empatija se povlači pred cinizmom, a moralne poruke više ne izazivaju međunarodnu reakciju.

Bošnjačko kolektivno pamćenje, koje se oslanjalo na vanjski moralni okvir, u tom trenutku moralo je ponovo pronaći unutrašnji oslonac. Svakako, dvije decenije žrtveničke identitarne politike, bez naročitog trijumfalnog balansa, nisu mogle biti dokinute u par godina.

Ali skretanje – ako već ne zaokret – svakako jeste primjetno. Revitaliziranje sjećanja na devet nacionalnih heroja (i putem muzike, između ostalog), postavljanje spomenika pobjednicima i na mjestima pobjeda, konsolidacija medijskog diskursa o Armiji Republike Bosne i Hercegovine... ne mogu značiti povratak gazije, kao komplementarnog parnjaka šehidu, ali mogu biti uvod u jednu korisnu ravnotežu između patnje i pobjede, trijumfa i traume, žrtve i heroja.

Znakovi tog skretanja nisu se javljali samo u medijskom i političkom jeziku, nego i u prostoru. Sarajevo, grad koji je u poslijeratnom razdoblju dugo izbjegavao materijalne znakove pobjede – Rawski o sarajevskim godišnjicama izuzetno nadahnuto i upućeno piše – počinje u protekloj deceniji dobijati spomenike koji jasno evociraju trijumfalni, a ne samo žrtveni kod.

Postavljanje spomenika-tenka kod Druge gimnazije možda je najistaknutiji slučaj, zbog protivljenja liberalnih urbanih krugova. Međutim, spomenik Krila slobode na brdu Žuč iznad Sarajeva te niz spomenika u obliku Ljiljana, od Vlašića do Gradačca, kao i ulazak devet heroja, pogotovo Izeta Nanića, u pop-kulturnu sferu (majice, mimovi...) – što su sve javne sfere manje zanimljive liberalnim akterima iz prijestolnice – pokazuju da se trijumfalni element bošnjačkog identiteta ipak donekle počinje stabilizirati na žrtvenoj podlozi.

Kroz ove poduhvate rebalansa političkog identiteta, kroz ponovno približavanje šehida i gazije, povratak herojske ikonografije ne znači odricanje od etike žrtve, nego nadopunu. Šehid, u najširem značenju, ostaje moralna vertikala, figura subjekta narušenog svjetovnog integriteta koji zaslužuje metafizičku zadovoljštinu, a gazija se vraća kao figura djelovanja, kao svjedočanstvo da zajednica svakako nastaju i od sjećanja ali žive i od djelovanja.

Bošnjaci su, dakle, u jednom osjetljivom procesu, u izrazito nestabilnom i nepredvidivom globalnom okruženju. U trenutku kada se liberalni poredak univerzalizma urušava u svojoj kolijevci, Bošnjaci moraju obnoviti svoju djelatnu moć ukoliko ne žele nenasilno izgubiti ono što su bili prinuđeni nasilno stvarati.

U tom poduhvatu žrtve se – sve i kada bi neko htio – ne mogu zaboraviti, one jesu, rekao bi Giesen, sveto jezgro bošnjačkog nacionalnog identiteta, ali povratak gazije u to središte, supostojanje šehida i gazije nužno je za političko sazrijevanje, prijelaz od zajednice koja se – često lijeno i neodgovorno – hranila moralnom solidarnošću, ka zajednici koja mora sama djelovati i navigirati.

Bošnjačko iskustvo, u širem okviru, paradigmatski je primjer za moderni svijet: nacija koja je iz rata izašla bez pobjede, ali sa smislom. Rawski je pokazao da je taj smisao bio zasnovan na moralnoj vertikali žrtve, Giesen bi rekao da je to bio logičan ishod epohe u kojoj se društva okupljaju oko trauma. Ali svijet koji se mijenja traži novu ravnotežu.

Povratak gazije, spomenici trijumfa i istodobno odbacivanje zajedničkih spomenika, pokazuju da model liberalne empatije, koji jeste djelomično zaživio u Bosni i Hercegovini, naprosto nije sam održiv.

Ova trijumfalna kretanja ne treba shvatiti kao pokušaj da se žrtva ili empatija odbace ili zaborave, nego kao pokušaj da žrtva obnovi svoj subjektivitet i počne djelovati.

Jer, ponovimo Giesena, žrtva pripada svijetu, heroj samo onoj zajednici koja ga slavi. Zajednica mora postojati i u sebi i u svijetu. U tom spoju šehida i gazije, između traume i trijumfa, leži potencijal da se Bošnjaci iz nedjelatnog moralnog prestroje u djelatni politički kolosijek postojanja u post-žrtvenom svijetu, piše odgovor.ba