Sjećanje na dan reintegracije Grbavice: Ostaje da pričate o onome što je nekad bilo!

Reintegracija sarajevskog naselja Grbavica izvršena je na današnji dan 1996. godine.

Grbavica je pod okupacijom agresora bila četiri godine, i tamo su počinjeni neki od najstrašnijih zločina tokom opsade Sarajeva.

Dan reintegracije mnogim mještanima ovog naselja ostao je urezan duboko u pamćenje.

Jedan od njih je i Hayatov urednik Alem Karamešić koji je podijelio emotivnu priču povratka porodice na ognjište.

Prenosimo je u cjelosti.

"19.mart 1996. Stojim sa svojom porodicom i stotinama Sarajlija s desne strane Miljacke. Čekamo dozvolu da pređemo na "onu stranu."

Ona strana je godinama ranije postala "neka druga Grbavica." Naselje u kojem su dječiju graju, škripu klackalica, ili huk za Željinog stadiona, zamijenili pucnji i teror. I tako gotovo četiri godine...

I dok vrtim film tog svojevrsnog košmara koji se odigravao pred mojim očima gledam kako pripadnici UNPROFOR-a sklanjaju "ježeve" s oronulog mosta "Bratstva i jedinstva."

Dadoše znak i krenusmo preko. Sve je izgledalo kao u bajci jer opet osjetim moju "Grbavicu" pod nogama. Već nakon par koraka taj osjećaj zamijeni šok i nevjerica. Gledam parkove u kojima sam proveo djetinjstvo, zgrade u kojima sam kao klinac "mangupski" zvonio na vrata pa bježao, prodavnice u kojima sam kupovao kifle... Sve je srušeno i djelovalo je tako tužno.

Čudno sam se osjećao: i radosno, i ponosno, i tužno. Dok se približavam zgradi u kojoj sam živio do 11.6.1992. osvrćem se oko sebe. Gledam i druga lica. Neko plače, neko se smije, stariji mlađim već drže časove historije. Bi mi lakše jer su se vidim svima miješala osjećanja.

Na kraju ulice provirih prema Željinom stadionu. Vidim da je razoren, okružen rovovima, ali opet nekako ponosan, kao da nam maše i poručuje da će sve biti kao nekad.

Idem dalje, dolazim do zgrade. Čuli smo da treba biti oprezan jer s one strane vrata može biti postavljena bomba. Stojimo ispred vrata kroz koja smo zadnji put prošli prije gotovo četiri godine nakon što nam je bio nož pod grlom.

Dvoumimo se. Rekoh ući ću kroz prozor jer smo na visokom prizemlju. Obilazim zgradu vidim prozora i nema. Samo okno. Pogledam ispred razbacane slike moje prošlosti, fotografije iz djetinjstva i svog onog finog vremena u kojem je mogla živjeti prosječna porodica.

Opet naviru sjećanja ne znam da li da ih počnem skupljati ili da se penjem? Uzeh ih par i krenuh na prozor svoje sobe. Stojim na njemu i posmatram. Osluškujem i čujem da je česma otvorena i voda je već doprla do svakog kutka. Uskočih. Hodam po sobi. Voda je već do članka. Ništa nije onako kako je bilo. Opet se klackaju osjećaji tuge i radosti. Otvorih vrata i ostali uđoše.

Kada takvo nešto doživite tu nema puno prostora za priču. Jednostavno taj prizor vam ne da. Ostaje da pričate o onome što je nekad bilo. Odjurih u drugi dio stana odakle se protezao pogled na Grbavicu. Izdaleka je ipak ličila na onu nekad.

Uhvatih se s osmjehom na licu. Ne znadoh je li to ispravno, je li normalno? U dilemi sam bio samo tren i osmijeh se razvi do kraja. Oni su htjeli da plačemo, uništavali, ubijali, razarali. Uspjeli su donekle, ali njen duh nisu. Jer život ću dati al' tebe ne dam, jer ti si život moj."