Škole, ulice i druga javna mjesta: Zašto su neke tragedije 'terorizam', a druge samo 'incident'?

Razlika između „terorizma“ i „incidenta“ manje govori o samom napadu, a mnogo više o politici, medijima i društvu koje ga posmatra.

Događaji ovog mjeseca, napad na Bondi Plaži u Australiji i pucnjava na Brown Univerzitetu u SAD-u, nisu samo šokantni incidenti koji su na nekoliko dana okupirali svjetske naslovnice. Oni su još jedno podsjećanje da nasilje u javnom prostoru, posebno ono motivirano mržnjom, političkim radikalizmom ili kulturom oružja, sve manje izgleda kao izuzetak, a sve više kao obrazac.

I dok su u američkom kontekstu ovakvi napadi gotovo postali dio „normalnosti“, Evropa i ostatak svijeta se i dalje bore s pitanjem: zašto jedni društveni sistemi proizvode ovakve tragedije češće od drugih, ali i zašto ih još uvijek ne nazivamo njihovim pravim imenom? Jer nije svako nasilje jednako vidljivo, jednako osuđeno niti jednako imenovano, a upravo u tim razlikama krije se najdublji problem savremenih društava. Razlika između „terorizma“ i „incidenta“ manje govori o samom napadu, a mnogo više o politici, medijima i društvu koje ga posmatra.

Razmjere ovakvih napada zaista su zastrašujuće. Kada gledamo samo školske i univerzitetske pucnjave, Sjedinjene Države bilježe daleko veći broj takvih napada nego bilo koja druga zemlja na svijetu. U prošlom stoljeću zabilježeno ih je nešto manje od 500, a u ovom već skoro 700, s najčešće tragičnim događajima u državama poput Teksasa, Floride, Vašingtona i Kalifornije. Evropa, iako nije imuna, bilježi znatno manje slučajeva kao čitav kontinent, oko 170 u prošlom stoljeću i samo 86 u dvije i po decenije ovog stoljeća, pri čemu su najčešća žarišta Rusija, Engleska i zapadnoevropske zemlje. U bivšoj Jugoslaviji zabilježeno je samo par takvih slučajeva, i to početkom 30-tih u Prištini, dva u Beogradu krajem 50-tih i 70-tih, 1963. u Prijepolju, godinu nakon u Kragujevcu, te 1972. u Zadru; dok smo nakon raspada države svjedočili incidentima u Vlasenici 2002., Lukavcu 2023., i Sanskom Mostu 2024. te u regiji u Elbasanu 2010. i Škozetu 2013. u Albaniji, Prištini 2014., Velikoj Plani 2019. i Beogradu 2023. u Srbiji.

Centar za pregled svjetskog stanovništva navodi da, kao i Evropa, većina zemalja obje Amerike, Azije i Oceanije, ne bilježe ni približan broj sličnih incidenata kao SAD, s izuzetkom Hondurasa, gdje su neregulisani obračuni bandi i kartela značajno povećali broj nasilnih napada u školama. Afrika, prema dostupnim podacima, bilježi najmanji broj školskih i univerzitetskih pucnjava.

Sa druge strane, kada pogledamo (masovne) pucnjave na javnim mjestima, izuzimajući one u školama i univerzitetima, razlika je jednako vidljiva. U SAD-u je u 20. stoljeću zabilježeno 175 takvih incidenata, dok ih je u samo 25 godina ovog stoljeća već približno 300, najviše ponovo u Floridi, Kaliforniji i Teksasu. Evropa je zabilježila skoro isti broj kao SAD u prošlom stoljeću (172), ali je u posljednje dvije i po decenije broj značajno manji (117). Među najpoznatijim incidentima su atentati u Sarajevu 1914. (Franc i Sofia Ferdinand) i Marseju 1934 (Kralj Jugoslavije Aleksandar I i francuski ministar vanjskih poslova Luis Bartou), kao i kasniji slučajevi javnih pucnjava u Oslu, Norveškoj i Sarajevu 2011. U socijalističkoj Jugoslaviji ovakvi napadi u modernom smislu gotovo nisu postojali; masovna stradanja bila su uglavnom vezana uz rat, etničke sukobe i političko nasilje, a ne izolovane napade pojedinaca. Statistički su zabilježena samo dva incidenta koji odgovaraju današnjoj definiciji javne masovne pucnjave: Bijeljina 1992. i Paraćin 1987., oba povezana s pucnjavama na vojnike.

Ono što razlikuje Sjedinjene Države od većine drugih razvijenih društava nije samo broj oružja u opticaju, nego politička filozofija koja normalizira njegovo posjedovanje. Godinama neregulisano tržište naoružanja, agresivni lobi, te ekstremna politika dijela Republikanske stranke, stvorili su društveni ambijent u kojem je pravo na oružje pretvoreno u svojevrsni nacionalni identitet, važniji čak i od prava na sigurnost. I dok Evropa i ostali dijelovi svijeta također bilježe incidente, strožiji zakoni i veća društvena odgovornost pokazuju se kao ključni faktor razlike.

Rokefeler Institut za vladavinu prava naglašava da nije iznenađujuće što Sjedinjene Države privlače najveću pažnju kada je riječ o javnim i školskim masovnim pucnjavama, jer ih bilježe više nego bilo koja druga zemlja na svijetu. No ono što njihovi podaci otvaraju kao posebno zabrinjavajuće pitanje jeste mogućnost globalizacije američkog modela nasilja tj. kako se američka medijska i popularna kultura širi, tako raste i fenomen imitacije, idolizacije i prenošenja obrasca masovnih napada.

Iako je riječ o složenom sklopu uzroka, istraživanja pokazuju da su manja regulacija oružja i veća stopa civilnog vlasništva oružja snažno povezane s većim brojem masovnih napada, ne samo u SAD-u nego i u državama koje počinju slijediti slične obrasce. Primjeri Kine i Japana su najbolji pokazatelj pozitivnih ishoda, između 2000. i 2022. Kina je zabilježila samo tri javne masovne pucnjave, dok Japan nije zabilježio niti jednu, iako obje zemlje imaju ogromne populacije, upravo zbog izuzetno strogih zakona kontrole oružja.

I tu dolazimo do neugodnog pitanja: zašto javne i školske masovne pucnjave u pravilu ne nazivamo terorizmom, iako su vrlo često motivirane mržnjom, rasizmom, ideologijom ili jasnom političkom porukom? Zašto napad povezan s ISIS-om automatski postaje „teroristički čin“, dok napad bijelog ekstremiste ili usamljenog napadača u školi ili na javnom mjestu nerijetko ostaje tek „tragičan incident“ ili „psihološki problem pojedinca“? Odgovor nije u definiciji, jer mnogi od ovih napada u potpunosti odgovaraju kriterijima terorizma, nego u percepciji moći, dominantnom medijskom narativu i političkom interesu. Granica između ‘terorizma’ i ‘masovne pucnjave’ nije samo pravna, nego duboko politička i društvena.

Dr. Lanse Hanter, profesor politologije sa Univerziteta Augusta, govoreći 2022. o masovnoj pucnjavi u Bufalu, u SAD-u, istakao je da „ljudi često imaju predrasudu da terorizam provode ISIS, Al- Kaida i slične organizacije, pa ako se radi o pojedincu izvan tih struktura, njegov čin se ne smatra terorizmom, iako prema svojim karakteristikama to jeste. Uz to, sam oblik napada snažno utiče na percepciju javnosti.“

Slično tome, Nauren Kabir, bivša zamjenica direktora za analizu obavještajnih podataka o protuterorizmu policijske uprave Nju Jorka, naglasila je da je u posljednje četiri godine nasilje povezano s bijelom supremacijom zasjenilo džihadsko nasilje kao dominantan oblik terorizma, ne samo u SAD-u nego i u velikom broju razvijenih zemalja.

Ako se vratimo na širu sliku, vidimo da su u 20. stoljeću teroristički i revolucionarni napadi prije 1970. bili relativno rijetki, u više od šest decenija zabilježeno ih je tek nešto više od šezdeset. No od te godine, počinje sasvim druga priča. To je trenutak kada počinje moderna era terorizma tj. broj napada naglo raste, medijsko praćenje postaje globalno, a baze poput Globalne Terorističke baze podataka od tada do danas bilježe više od 200.000 incidenata širom svijeta. U toj modernoj fazi, većina napada bila je povezana s grupama koje se u međunarodnim istraživanjima klasificiraju kao terorističke ili revolucionarne - od IRA-e (Irska), ETA-e (Baskija/Španija), RAF-a (Njemačka) u Evropi, preko PLO-a, Hamasa, Hezbollaha, Al-Kaide i ISIS-a na Bliskom istoku, do Talibana, Boko Harama (Nigerija), FARC-a (Kolumbija) i ostalih u drugim dijelovima svijeta.

No iako i teroristički napadi i masovne javne pucnjave često privlače sličnu medijsku pažnju, ne dobijaju istu vrstu društvene osude, niti se prema njima pristupa jednako ozbiljno. Dok se masovne pucnjave u školama ili na javnim mjestima, iako često motivirane istim ideološkim, rasističkim ili političkim impulsima, nerijetko svode na narativ „pojedinačnih psiholoških problema“, teroristički napadi gotovo nikada ne budu objašnjeni i klasificirani kao puka „neuračunljivost pojedinca“. Upravo to nas dovodi do zaključka da ako je 20. stoljeće obilježila globalna eksplozija političkog terorizma, 21. stoljeće sve više obilježava fenomen civilnih masovnih napada, često bez formalne organizacije koja prati terorističke i revolucionarne napade, ali sa istim posljedicama straha, društvene paralize i političkog efekta.

Najveći problem nije samo to što se ove tragedije ponavljaju, nego što se polako navikavamo na njih. Kada ekstremistički narativi preuzmu javni prostor, kada se oružje pretvori u simbol identiteta, a političku odgovornost zamijeni kalkulacija, tada nasilje prestaje biti šok i postaje navika. Bondi plaža i Brown Univerzitet nisu „samo još dva naslova“; oni su upozorenje da se granica između izuzetka i svakodnevice opasno briše. A društvo koje pristane da živi s tim više nije sigurno društvo, to je društvo koje ne samo da živi u strahu, nego se na njega i navikava.