U gradu gdje se prošlost i budućnost dodiruju na obali Rajne (Njemačka), među uskim uličicama i tihim ateljeima starog grada, nastaje novo poglavlje u životu jednog slikara. Muradif Ćerimagić, umjetnik porijeklom iz Trebinja (Bosna i Hercegovina), nakon duže stvaralačke pauze, vraća se na likovnu scenu s ciklusom koji nosi ime kao iz sna: „Početak drugog svijeta“.
To nije samo povratak kistu i platnu – to je povratak sebi. Nije izložba boja, već mapa unutrašnjih krajolika, zabilježenih rukom čovjeka koji zna da se tišina ne mjeri u decibelima, već u dubini.
„Sve što nestane – vječno je“, kaže Muradif, oslanjajući se na misao slovenskog pjesnika Edvarda Kocbeka. Njegova nova djela nisu pokušaj da se uhvati trenutak, već da se prodre kroz njega.
Granica između sna i jave u njegovim slikama ne postoji – sve teče, sve se prepliće. Kao što Rajna nosi i odražava grad kroz koji protiče, tako i Muradifova umjetnost nosi duh vremena, neprestano ga ispitujući i prevodeći na jezik linija, sjenki i svjetlosti.
Njegove boje nisu samo nijanse – one su stav, pitanje, ponekad i tiha molitva. U njima nema površnosti; svaka je pažljivo promišljena, kao da nosi memoriju nečega davno izgovorenog. U njegovom ateljeu, tišina je gotovo opipljiva – i nije prazna, već ispunjena značenjem. Tu ne odzvanja samo eho misli, već i naslijeđe vremena koje se pretače iz čovjeka u platno.
Ali Muradif nije usamljeni vizionar odvojen od svijeta. Njegovo stvaralaštvo hrani se svakodnevicom, razgovorima, ljudima. Posebnu bliskost njeguje sa svojim komšijom i prijateljem Omerom Halilhodžićem, svjetski poznatim dizajnerom automobila. Njihovi razgovori često počinju kao obična razmjena mišljenja, a završe kao filozofski dijalog o suštini stvaranja. Dva svijeta – umjetnički i tehnički – stapaju se u jednu tačku: ideju da je sve što stvaramo produžetak naše duše.
Njegovo slikarstvo ne traži aplauz, nego razmišljanje. Ne nudi odgovore, već nas vodi do pitanja koje smo možda zaboravili postaviti.
Kao što Heraklit kaže, ne možemo dvaput ući u istu rijeku. Ni Muradif, ni njegovo slikarstvo, više nisu isti. On se ne vraća da bi ponovio ono što je već stvorio – već da bi, iz nove tišine, stvorio nešto što će trajati. Njegov „početak drugog svijeta“ nije kraj starog, već poziv. Poziv da svako u sebi pronađe novu obalu. I možda, baš u tom trenutku, dok stojimo pred njegovim platnom, shvatimo da umjetnost nije bijeg od stvarnosti – nego njeno dublje razumijevanje.
U vremenima koja često govore preglasno, slike Muradifa Ćerimagića šapuću. I ponekad, baš taj šapat ostane duže u nama od bilo kojeg vriska.
