Zemlja se ujedinila u boli zbog dječaka koji je svima bio radost. Crna Gora ovih dana živi u tišini i nevjerici. Vijest da je mali Amar (Muharema) Rašketić, dječak koji je tek zakoračio u devetu godinu života, preselio na ahiret 15. novembra, potresla je cijelu Dobru Vodu, Bar i sve koji su čuli za njegovu preranu smrt.
Osmijeh na fotografiji, dječija čistoća i nevinost, sada stoje kao nijemi svjedoci tuge koju jedna porodica – i čitava zajednica – nose na svojim plećima. Amar nije bio samo nečiji sin, unuk, brat ili bratić. Bio je svima dijete – onaj mali koji unese radost u svaku avliju, koji se nasmije na ulici i pozdravi svakoga kao da ga poznaje sto godina. Njegovi drugovi pisali su poruke koje slamaju srce: da im je Amar bio brat, da im je bio najdragocjeniji dio djetinjstva, da je otišao „dio njihove duše“.
Jedan drug ga je opisao kao „najboljeg druga kojeg sam mogao poželjeti“. Takve riječi ne pišu se za bilo koga – pišu se za one koji svojom dobrotom ostave trag veći od svojih godina.
U vrijeme kada se ljudi sve manje osvrću jedni na druge, Amara su ispratili hiljade pogleda, misli i dova. Njegova smrt postala je zajednička bol. Hatar se primao 15. i 16. novembra u gasulhani Dobra Voda, gdje je od ranih sati dolazio narod – poznat i nepoznat. Dženaza je klanjana ispred džamije u Dobroj Vodi, gdje su se okupili rodbina, komšije, prijatelji, učitelji, dječija raja, čitave porodice…Svi koji su ga voljeli, i oni koji su ga poznavali samo po njegovom lijepom osmijehu.
Otići sa devet godina – to je nešto što ljudsko srce ne može razumjeti. Ali postoji nešto što ostaje, jače od smrti: utisak koji je ostavio. Amar je za sobom ostavio ljubav. Ostavio je uspomene. Ostavio je suze, ali i pouku da je svaki dan dar i da dječija dobrota može biti najveće bogatstvo jednog kraja. Crna Gora će ga pamtiti.
