U Srebrenici je bilo previše smrti i najtežih sudbina. Ostalo je najviše dostojanstva. Ono se prije svega ogleda u Majkama Srebrenice. Majke su iznijele najveće poslijeratne borbe i svima mogu biti motiv za pokretanje i zalaganje. One su svjedoci počinjenog genocida, neprocjenjiv historijski dokaz etničkog čiščenja. Dok je njih, svijet će se stidjeti onoga što je uradio ili nije uradio kada je trebao. Ujedinjene nacije, međunarodna zajednica su saučesnici u počinjenom genocidu, najvećem ratnom zločinu na tlu Europe od 2.svjetskog rata. Više puta je to ponovljeno protekllih dana. Nisu se libili da to jasno kažu - majke, član predsjedništva, i naš ambasador u UN-a. Svijet se tih dana stidio. Našoj zemlji Europa je okrenula leđa. 30 godina je prošlo, rane ne zarastaju, a ne zarastaju zbog onih koji to negiraju, i za svoje negiranje ostaju nekažnjeni, iako Zakon postoji. Šta radi sud? šta radi tužilaštvo? Na ulicama Srebrenice tek pokoji prolaznik. I tako 364 dana u godini. Gdje je Srebrenica danas nakon 30 godina od genocida?
Genocid se nije desio, on je planiran, organiziran i sistemski proveden, s jasnim ciljem - eliminacijom jednog naroda i brisanje, uništenje svakog traga kulturnog i vjerskog poput džamija i vjerskih objekata. Bošnjaci su ubijani, bogomolje sravnjene sa zemljom.
Nijedna majka nije izgubila svog oca, muža, sina. Izgube se ključevi, privjesci. Očevi, muževi, sinovi su ubijani. Nestali su, na način da ih je agresor ubio, njihovo tijelo raskomadao i premještao na druge, treće i četvrte lokacije. Na kraju ovog izvještaja, Srebrenica nije pusta zbog toga što u njoj nema ljudi da žive, njeno stanovništvo je pobijeno.
