'Čalićologija' je nauka o Balkanu bez Balkana. Ovaj izraz se oslanja na istoimenu inovatoricu tog historiografskog pojma - Marie Janine Calic – odnosno Čalić.
Naime, ova inovatorica, porijeklom iz naših krajeva sa stanom u Berlinu, je ta koja, ako je neko ikada sumnjao da akademski svijet može proizvesti pristojnu dozu fantastike, onda neka otvori disertacije, eseje i zbornike onoga što bismo mogli nazvati: 'Čalićološka škola kolonijalne historiografije', disciplina koja s Balkana uzima sve osim činjenica.
Piše: Dr. Mustafa Cerić/Facebook
To je škola koja ne koristi kompas, atlas ni arhivsku građu, ali zato koristi izuzetno razvijenu sposobnost da povuče debele, masne linije između 'civiliziranog' i 'opasno muslimanskog' svijeta. Sve je to spakovano u uredne fusnote i podignuto na razinu nauke, kao da gledamo reality show, koji se lažno predstavlja kao dokumentarac.
Prema 'čalićološkom' kanonu, Sarajevo nije grad. Sarajevo je simptom. Simptom nečega što se ne uklapa u romantičnu evropsku fantaziju da je Balkan loš samo kada su u njemu muslimani prisutni u većem broju od statističke greške.
Da, po toj logici: Sarajevo, mjesto gdje i danas postoji najgušći raspored džamija, crkava i sinagoge u regionu, je 'opasno muslimanski grad'; Zagreb, koji ima jedan od najmonolitnijih religijskih pejzaža u Evropi, je 'standard evropske normalnosti'; Beograd, u kojem je rušenje islamskih objekata nekada bilo jednako svakodnevno kao kiša u Londonu, je 'multikulturalna metropola'; Banja Luka, odakle je planski istjerano sve što nije bilo ‘po nacionalnom standardu’, je “sređena urbana sredina”.
To je intelektualni trik: uzmeš mjesto gdje suživot postoji, proglasiš ga opasnim; uzmeš mjesta gdje suživot uništen, proglasiš ih normalnim.
Ova škola ima vrlo jasan postupak: uzmi grad koji je stoljećima živio pluralizam; upotrijebi selektivnu sljepoću – vide se mahrame, ali ne vide krstovi; vide se minareti, ali ne vide zvonici; proglasi grad 'previše muslimanskim'. Po ovoj metodi, Sarajevo se nije samo branilo od opsade 1425 dana – Sarajevo se 'nacionaliziralo'.
U 'čalićološkom' narativu postoji jasna hijerarhija opasnosti: 'Islamska deklaracija' – univerzalno zlo; 'Načertanije', 'Memorandum SANU', etnički projekti 19. i 20. stoljeća – kulturna baština. To je kao da neko tvrdi da je knjiga o moralu opasna, ali je knjiga o rasnim mapama – vrijedna studija.
Muslimanski identitet je kolektivni problem, a nacionalizam drugih – 'proces'.
'Čalićološka' tradicija ne promatra Balkan kao prostor smisla, nego kao prostor eksperimenta: 'Mi ćemo vas objasniti, ali nećemo slušati šta vi znate i mislite o sebi.'
U toj epistemiologiji, muslimanski Balkanac je egzotična jedinka: dovoljno evropska da se proučava, ali nedovoljno evropska da se razumije. Ako se pita 'čalićologe', Sarajevo se 'nacionaliziralo'. Ali, šta se događa u mjestima gdje je stvarno nestala multireligijska slika? Kad Sarajevo napuste neki Srbi i Hrvati – to je 'muslimanski problem'. Kad se u drugim gradovima Bošnjaci – muslimani nasilno protjeraju – to je 'demografska promjena'.
Ali, biser Čalićeve je histerični krik: “Sarajevo se nacionalizira u bošnjačko-muslimanskom smislu.” To je kao da neko promatra Sarajevo kroz dalekovid ili dalekozor iz 1800-ih, gdje su muslimani prijetnja, a nacionalizam – terenska flora.
Dakle, ““čalićologija” je mentalna mapa na kojoj: činjenice smetaju; suživot zbunjuje; pluralizam provocira; a muslimanski identitet se tumači kao geopolitički kvar.
Ako je po „čalićolozima“, Sarajevo je problem jer još uvijek ima ljude koji se ne uklapaju u monolitne fantazije. A ti ljudi žive zajedno. I to je, izgleda, najveći skandal u regionu.
