U političkom teatru Bosne i Hercegovine, gdje se retorika često odvaja od moralne odgovornosti, današnja izjava Nenada Stevandića u Doboju ne zvuči kao poziv na dijalog, već više kao pokušaj da se prošlost zamagli zveckanjem "mirotvorstva".
Predsjednik Narodne skupštine Republike Srpske i lider Ujedinjene Srpske, čovjek čije se ime sve češće spominje u kontekstu ratnih zločina, danas je govorio o dijalogu, miru i "borbi protiv nametanja rješenja".
Postoje ljudi koji su za dogovor i oni koji nisu”, izjavio je Stevandić nakon sastanka Milorada Dodika koji nije urodio plodom.
No, ono što je Stevandić godinama prešućuje jeste njegova vlastita prošlost – ona koja ne uključuje ni dijalog, ni dogovor, ni mir.
Ko je zapravo Nenad Stevandić?
Ime Nenada Stevandića spominje se u više haških presuda koje se odnose na progon, etničko čišćenje i zločine u Bosanskoj krajini i Banjoj Luci. Posebni odjel za ratne zločine Tužilaštva BiH vodi istragu o zločinima počinjenim u Kotor Varoši 1992. godine, a Stevandić je među osobama pod istragom.
Zamislimo apsurd: čovjek koji se na snimcima iz ratnog perioda pojavljuje u ulozi progonioca, danas se predstavlja kao branilac dijaloga i mirovnog procesa. Štaviše, u jednoj sudnici, svjedok Fikret Skopljak ispričao je kako ga je upravo Stevandić – zajedno s Dankom Kajkutom – brutalno pretukao u garaži, zbog čega je ostao bez sedam zuba.
Kad je Danko završio, onda je Stevandić preuzeo da me tuče. Između zida i auta dobio sam batine i izbio mi je sedam zuba - izjavio je Skopljak 24. aprila pred sudom.
Kada ovakvi ljudi počnu da govore o “miru” i “dijalogu”, postavlja se pitanje: da li nam nude mir ili samo pauzu između novih prijetnji i novih manipulacija? Stevandićeva poruka o borbi “protiv radikalizacije krize” djeluje šuplje, ako znamo da upravo njegovi istupi i politički saveznici redovno pogoršavaju političku i međuetničku atmosferu u zemlji.
Pokušaj da se delegitimiše rad visokog predstavnika Christiana Schmidta, dok se istovremeno brani politički koncept koji se temelji na ucjenama i zapaljivoj retorici, samo potvrđuje da ovdje nije riječ o stvarnoj želji za dogovorom – nego o borbi da se zadrži politička moć po svaku cijenu.
Dvostruki standardi i kolektivna amnezija
Bosna i Hercegovina je zemlja u kojoj institucije šute kada ne bi smjele. Istrage se vode godinama, ali optužnice se ne podižu. Ljudi poput Stevandića šetaju slobodno, drže govore o “zajedništvu”, dok sjene prošlosti vrište iz haških dokumenata i svjedočenja preživjelih.
Ako se zaista želi dijalog, onda on mora početi sa istinom. A istina se ne gradi preko političkih platformi onih koji imaju nerazjašnjene ratne biografije. Pravi dogovor nikada neće doći od ljudi koji su u prošlosti ćutali dok su gorjele kuće i nestajali ljudi – a sada glasno pričaju o “pravdi”.
Nenad Stevandić je danas pričao o miru, ali mir iz njegovih usta zvuči kao uvreda za one koji su pretrpjeli ratne zločine. Prava istina je da BiH zaista ima ljude za dogovor – ali to nisu oni koji o dogovoru govore najglasnije, nego oni koji šute i čekaju pravdu.
I možda, kada ta pravda konačno stigne, bit će manje prostora za lažne mirotvorce da grade svoju političku karijeru na tuđem strahu i zaboravu.
