Najnoviji incident, u kojem su predsjedavajući Nenad Stevandić iz sale udaljio opozicione poslanike Nebojšu Vukanovića i Đorđa Vučinića, oslikava stanje u kojem se nalazi parlamentarizam u entitetu koji tvrdi da je demokratski uređen.
Do incidenta je došlo tokom rasprave o Zakonu o finansiranju političkih stranaka – temi koja već sama po sebi zahtijeva otvorenu debatu, argumente i sukob mišljenja. Umjesto toga, građani su svjedočili još jednom performansu moći, gdje se neistomišljenici ne pobjeđuju argumentima, nego protjeruju iz rasprave.
Nakon govora u kojem je Vukanović kritikovao jutrošnji istup predsjednika Republike Srpske Milorada Dodika, Stevandić je reagovao – ne činjenicama, već uvredama. Insinuacije o mentalnom zdravlju poslanika, pozivi na psihijatrijske preglede i kasnije opravdanje da se radilo o “pozivanju na obećanje” – predstavljaju opasan presedan u političkoj komunikaciji. U parlamentu, u kojem bi se trebala voditi ozbiljna rasprava, sve se češće čuje jezik diskreditacije i pokušaja javnog poniženja.
Kada je Stevandić izgubio kontrolu nad situacijom, posegao je za najjednostavnijim rješenjem – udaljavanjem "nepoćudnih". Vukanović i Vučinić, koji su nakon verbalnog okršaja zatražili da se predsjedniku parlamenta izmjeri krvni pritisak, izbačeni su iz sale do kraja tačke dnevnog reda. Njihove opaske možda jesu bile ironične, ali su bile direktna reakcija na otvorenu diskvalifikaciju koju su prethodno trpjeli.
Na press konferenciji održanoj nakon incidenta, Vukanović je ocijenio da ponašanje Stevandića dokazuje da je njegova politička borba na pravom putu i da je sama Narodna skupština ponižena. I zaista, ako institucija koja bi trebala biti temelj demokratskog odlučivanja postane alat za utišavanje kritike, šta to govori o stanju političke kulture?
Još poraznije je to što je ovakvo ponašanje sve češće – i sve prihvaćenije. Opozicija nastavlja proteste u skupštinskoj sali, dok vlast ignoriše poruke koje dolaze iz sve nezadovoljnijeg društva. Međutim, demokratija ne počiva na monologu.
Kada predsjedavajući Skupštine počne djelovati kao cenzor, a ne moderator debate, vrijeme je za ozbiljno pitanje – kome ova institucija još pripada? Narodu ili partijskom vrhu?
