Stručnjak za fašizam Jason Stanley izbačen iz sinagoge u Frankfurtu: Ušutkan

To je neviđeni skandal i novi pad u diskusiji o Izraelu i antisemitizmu u Njemačkoj: Teoretičar fašizma Jason Stanley održao je govor u sinagogi Westend u Frankfurtu 9. novembra. Njegove izjave o Izraelu i Gazi, kao i klima diskursa u Njemačkoj, očigledno su razočarale članove jevrejske zajednice u Frankfurtu, zbog čega je tokom govora izbačen iz sinagoge.

Jevrejska zajednica je na svojoj web stranici najavila pojavljivanje gostujućeg govornika iz SAD-a na sljedeći način: ‘Sin jevrejskih preživjelih Holokausta jedan je od najuticajnijih svjetskih intelektualaca u oblasti političkih ideologija, antisemitizma i kulture sjećanja.’ Marc Grünbaum, predsjednik Upravnog odbora Jevrejske zajednice Frankfurt, naglasio je: ‘Kao jevrejskoj zajednici, posebno nam je važno da ova pitanja učinimo vidljivim i damo platformu glasovima poput Stanleyjevog, koji se s velikom jasnoćom zalažu za demokratiju, odgovornost i humanost.’ Ono što je Stanley potom predstavio očigledno se nije svidjelo nekim članovima publike, piše FR.de.

‘Neki od prisutnih su doslovno vikali na mene’, rekao je Stanley za Frankfurter Rundschau dva dana kasnije. Bilo je trenutaka kada su samo vikali. Konačno, predstavnik jevrejske zajednice Frankfurta izašao je na govornicu i rekao mu da prestane i ode. On je zatim, kako je to opisao, napustio zgradu kroz sporedni izlaz i pravo se vratio u svoj hotel. Situaciju je smatrao izuzetno prijetećom i uznemirujućom – nikada prije nije doživio ništa slično.

Zajednica se zvanično distancirala od njega sljedećeg dana. Tvrdili su da je njegov govor sadržavao ‘relativizirajuća poređenja’. Šta je to značilo ostalo je nejasno. Stanley odgovara da u izjavi nema konkretnih naznaka o tome koji dio njegovih primjedbi je navodno trivijaliziran ili činjenično netačan. Podsjeća da je bio pozvan da govori o porodičnoj historiji i Kristalnoj noći. Sada, kaže, zamoljen je da napusti pozornicu na samu godišnjicu te noći - gest koji smatra krajnje nepristojnim i, s obzirom na priliku, gorko ironičnim.

Stanleyjev govor nije bio napad na Izrael, odbrana Hamasa ili politička provokacija. Bio je to apel za slobodu misli – i razmišljanje o dvostrukom naslijeđu njegove porodice: njegove poljsko-židovske majke, koja je nakon Holokausta potražila utočište u Izraelu, i njegovog njemačko-židovskog oca, koji je smatrao da je svaka država koja privileguje religiju pogrešna. Njegovi roditelji, objasnio je Stanley, imali su fundamentalno različite stavove o tome šta Izrael znači Jevrejima: njegova majka jevrejsku državu doživljavala kao utočište koje joj je, po prvi put, dalo osjećaj da su oružane snage na njenoj strani. Njegov otac, s druge strane, njemačko-židovski intelektualac, uvijek je sa skepticizmom gledao na državu koja favorizuje jednu religiju i prepoznavao je u tretmanu Palestinaca kao građana drugog reda nešto što ga je podsjećalo na njegovu vlastitu porodičnu historiju. Upravo takve interne jevrejske debate, naglasio je, moraju biti moguće i dozvoljene.

To je vjerovatno ono što je otišlo predaleko za frankfurtsku publiku. Stanleyjev govor podsjetio je na tradiciju stariju od Države Izrael - i onu koja se danas sve više zaboravlja u Njemačkoj: njemačko-židovsko prosvjetiteljstvo. Moses Mendelssohn, Leo Baeck, Hannah Arendt - svi su oni povezivali posebno s univerzalnim, židovsko iskustvo s idejom čovječanstva. ‘Judaizam’, napisao je Leo Baeck 1905. godine, ‘govori o dobroj osobi, a ne o dobrom Židovu.’ Religija, prema Stanleyju, nije vjerovanje, već odgovornost. Iz ove etike proizašlo je uvjerenje da niko ne smije biti favoriziran - čak ni vlastiti narod.

Ovaj vrlo univerzalistički stav se sada u Njemačkoj gleda sa sumnjom, primijetio je Stanley. Masha Gessen, jevrejska spisateljica i preživjela Holokaust, trebala je primiti nagradu Hannah Arendt u Bremenu. Svečanost dodjele nagrada otkazana je jer je Gessen u jednom eseju povukla analogiju između Gaze i Varšavskog geta. Sama Hannah Arendt bi napisala nešto slično - i vjerovatno izazvala isti skandal, sugerirao je stručnjak za fašizam u svom govoru u Frankfurtu.

Stanley to ovako objašnjava: Mislilac poput Hannah Arendt teško bi pronašao platformu za svoje spise u trenutnoj njemačkoj debati, a isto važi i za Alberta Einsteina, koji se zalagao za binacionalnu državu. Reakcija jevrejske zajednice 9. novembra to previše jasno pokazuje: Svako ko kritikuje izraelsku politiku brzo pada pod sumnju na antisemitizam - čak i ako je i sam Jevrej. Time, nežidovske većine efektivno prisvajaju sebi pravo da definišu ko bi se trebao smatrati ‘pravim Jevrejem’. Stanley kaže da je od djetinjstva učen da je upravo takvo ponašanje antisemitsko - i da postaje posebno nepodnošljivo kada dolazi od Nijemaca.

Stanley je jedan od onih filozofa koji ne ublažavaju kontradikcije, već ih podnose. Kada je napustio SAD nakon Trumpove izborne pobjede, upozorio je na povratak poznatim fašističkim obrascima: konstrukciji slika neprijatelja, mitu o žrtvi, čežnji za etničkom homogenošću. Isti ti mehanizmi mogu se primijetiti širom svijeta danas – uključujući i Njemačku.

Zabrinjavajuće ga je što se jevrejski glasovi očigledno više ne mogu uključiti u kontroverzne debate, a da ne budu ušutkani. Sloboda govora, tvrdi on, uključuje pravo na održavanje i završetak govora. Liberalizam koji Stanley brani nije udoban. On zahtijeva da se vlastite strahove ne uzdižu na moralni standard. Zahtijeva da se pravi razlika između antisemitizma i kritike.

‘Ono što se dogodilo u sinagogi 9. novembra me rastužuje i ljuti! Takvo postupanje prema Jasonu Stanleyju nedostojno je liberalne jevrejske zajednice!’, rekao je Daniel Cohn-Bendit za Frankfurter Rundschau. Istraživač antisemitizma Wolfgang Benz opisao je incident kao ‘nevjerovatan’. Za Frankfurter Rundschau je rekao: ‘Incident u frankfurtskoj sinagogi nije izolovan slučaj. Naprotiv, on označava trenutnu kulminaciju puzeće eskalacije u javnoj klimi, u kojoj je teško slobodno govoriti o Izraelu, Gazi i antisemitizmu. Govornici se sve češće uskraćuju, debate se prekidaju, a događaji se prekidaju – uz obrazloženje da bi se kritika izraelske vlade mogla protumačiti kao antisemitizam.’

U intervjuu za Frankfurter Rundschau, Benz se osvrnuo na slučaj izraelskog filozofa Omrija Böhma, ‘koji je na nagovor izraelskog ambasadora, čak i prije nego što je počeo govoriti, bio pozvan s panel diskusije u Weimaru. Bivša predsjednica Slobodnog univerziteta u Berlinu, koja je trebala govoriti na 75. godišnjici Kršćansko-židovskog društva, najavila je da će spomenuti rat u Gazi. Dobila je uvjeravanja da je to prihvatljivo. Kada je to zaista i učinila, nekoliko zvaničnika je demonstrativno napustilo salu.’

Sve ovo, prema Benzu, simptom je nove, autoritarne osjetljivosti. ‘U njemačkoj debati o Izraelu, čini se da se pojavljuje monopol: ispravno je ono što Centralno vijeće, ono što zvanični predstavnici zajednica proglase ispravnim. Sve ostalo, svako odstupanje, smatra se sumnjivim, 'relativizirajućim', latentno antisemitskim’, objasnio je Benz.

‘U ovoj klimi, svako ko se usudi biti drugačiji riskira ne samo kontradikciju već i društveni izopštavanje. Mnogi, uključujući jevrejske intelektualce, stoga se povlače iz javnih debata kako bi izbjegli da postanu predmet moralne sumnje. Oni govore tiho i s gorkom jasnoćom među sobom - o ratu u Gazi, o eskalaciji, o onome što se čini neizrecivim. Ali u javnosti vlada tišina.’

Upravo tu leži prava opasnost. Jer kada društvo više ne može tolerirati različita mišljenja, ogorčenost raste u tajnosti. To je stari mehanizam koji su već opisali Theodor W. Adorno i Gordon Allport: potisnute misli ne nestaju, one se transformiraju u averziju – u ovom slučaju, u latentni antisemitizam, potaknut osjećajem da se ‘ne smije ništa reći o Jevrejima’.

Ovo je paradoksalna dinamika naše sadašnjosti: ‘Iz straha od antisemitizma, Njemačka je u opasnosti da razvije klimu diskursa koja sama po sebi potiče ogorčenost. A oni koji govore u ime sjećanja upravo su oni koji sužavaju opseg diskursa.’ Skandal oko Jasona Stanleyja samo je simptom koji je postao vidljiv.

(Foto: Edwin Tse)