Suze i nepravda: Porodica ratnog vojnog invalida pred deložacijom

Nermin Stambolija, ratni vojni invalid s 40 posto invaliditeta i uposlenik Željeznica Federacije BiH s 35 godina radnog staža, danas se nalazi u teškoj životnoj situaciji. Nakon gotovo tri decenije života u istom stanu u Bihaću, Nermin i njegova porodica dobili su, kako navodi za Hayat.ba, prijetnju deložacijom.

Otac, brat, sestra i ja, svi smo svoj hljeb zarađivali na šinama. U ratu sam bio od prvog do zadnjeg dana, krvario sam na Hasinom Vrhu da bismo danas imali državu. A kakvu državu? Onu koja me nakon tri decenije izbacuje na ulicu. U stanu u kojem živim od 1996. godine podigao sam djecu i dočekao unuku. To nije samo 'stambena jedinica' – to je moj dom, jedini koji imam. Iako sam pokušao riješiti stambeno pitanje pošteno, gradeći kuću uz saglasnost firme, bio sam prevaren i spriječen birokratskim preprekama. Danas nemam ništa na svoje ime, a firma za koju i dalje radim pokušava deložirati mene, moju suprugu, kćerku i unuku.

Porodica Stambolija je Željeznicama dala više od 120 godina radnog staža, ali uprkos tome, njihova borba za stambenu sigurnost ostaje neizvjesna. Nermin ističe da je više puta pokušavao riješiti svoje stambeno pitanje kroz službene kanale.

Pokušao sam više puta tokom godina rješavanje svog stanbenog pitanja putem Željeznica FBiH na mnogo načina. Na načine za nekakve stanove da mi se dodijeli, da se riješi moje stambeno pitanje jer čitava mi je porodica na Željeznici.

Međutim, njegove pokušaje pratila su iznevjerena očekivanja i, kako navodi, prevara od strane Željeznica.

Nikad nisam naišao na tu pozitivnu, do onog momenta dok su mi dali saglasnost za gradnju kuće u Bosanskoj Otoci. Ja sam uz tu saglasnost krenuo graditi kuću, uložio ogromna sredstva u nju, no međutim prevaren sam od strane Željeznica jer mi nikad nije poslije toga je stajalo u toj saglasnosti da će mi Željeznica ponuditi ugovor kako bi ja dalje mogao imovinsko-pravne stvari rješavati, odnosno ta kuća kad bi se izgradila da pređe na mene, znači da bude moje vlasništvo. Što znači da sam strikno zeznut, prevaran od Željeznica.

Nermin je pokušao direktno kontaktirati nadležne u Željeznicama FBiH, ali odgovori koje je dobio nisu mu dali rješenje.

Sa Željeznicama sam direktno imao sastanak u utorak, dogovarali smo i ja sam predlagao neke stvari vezane za ovu moju situaciju za stan, da se raspiše novi konkurs, da se javim ja na konkurs, da vidim ja ko bi to mogao biti ispred mene. Smatram i 100 posto sam ubijeđen da ne postoji osoba koja bi mogla da ima više bodova na rang listi od mene i da dobije taj stan. Oni su meni na sastanku u Sarajevu rekli direktno da kad bi to tako bilo da ja ne bi ni imao pravo se javiti na taj konkurs. Zbog toga kao navodno što su oni meni riješili sa tom saglasnošću u Bosanskoj Otoci za tu kuću.

Uprkos težini situacije, Nermin ne gubi nadu i planira u borbu krenuti pravnim putem, s nama je razgovarao nakon sastanka s advokatom.

Međutim, kako sam ranije kazao, ja sam prevaren što se tiče toga. I sad dolazim u neku situaciju tešku, evo upravo idem sa sastanka s advokatom. Sad ćemo preduzeti te korake zakonske pa ćemo vidjeti šta i kako napraviti. Mislim da će pravda pobijediti jer ipak mi se javila ta neka... malo sam bio klonuo prvih dana, ali nekako mi se javila opet neka volja, želja, snaga, moć... Sjetio sam se i ratnih puteva i mog ranjavanja i svega toga. Bez obzira na sve vjerujem u svoju državu i vjerujem da će se to konačno pozitivno riješiti, naravno u moju korist. Imam dokaze za sve, govori nam Stambolija na rubu suza.

Situacija teško pogađa i njegovu porodicu, kako kaže, teško je bilo kad se vratio kući sa sastanka u Sarajevu.

Teško, teško.... Prvo sam se ja osjećao teško onog dana u utorak u Sarajevu kad se to sve izdešavalo poslije sastanka, a onda kad sam njima prenio, odnosno kad sam ih pozvao telefonom i rekao, znači katastrofa. Kad sam došao iz Sarajeva, zatekao sam bukvalno katastrofu, u kući supruga mi je ležala, bolesna je bila, teško pada nama svima, normalno je to da teško pada. Moja porodica i ja zajedno smo proveli 120 godina na toj Željeznici. Mi nikada u životu nismo ništa gradili, ništa svoje, lično nemamo.

Nermin apeluje na institucije i javnost da prepoznaju težinu situacije i zaštite prava ratnih vojnih invalida.

Krenuo je taj pravni proces, pa ja ne bih želio puno, onaj, ima advokat moj, ne bih želio biti o tome. Međutim, želim uputiti i to sam tamo i pisao, i Vladi Federacije BiH, i Željeznicama FBiH, ako je to normalno da se izbaci čovjek, ratni vojni invalid, bez ičega na sebi, onda ja isto ću reći kao i onda tamo što sam napisao, aferim za ovu državu. Jer stvarno ovo, ne mogu da vjerujem da se to može desiti. Dalje, da se ne bi ponovo nekom desila ista situacija, apelujem gore na Vladu FBiH, na više nivoe vlasti, odnosno na sve one koji mogu pomoći u ovoj situaciji, da pomognu i da se jednom konačno ti ratni vojni invalidi se priznaju nakon ovoga rata.