U naselju Pećišta, nadomak Srebrenice, živi Sabaheta Kurdić, u naselju gdje skoro i nema stanovnika. Jedina koja tu živi je Sabaheta Kurdić. Odskoro s njom živi i kćerka i dvoje unučadi, koja najviše vremena provode s njom, dok njena kćerka traži posao kako bi olakšala život svojoj majci.
Prilaz njenoj kući, koja je bez vode, onemogućen je i, kako nam kaže, uvijek sama mora ići po vodu. Tražila je drugo rješenje, ali, nažalost, nije uspjela.
Međutim, to joj nije prepreka da radi i trudi se. Nema nikakva primanja, pa se sama mora boriti da zaradi nešto novca, kako bi joj makar malo bilo lakše preživjeti.
Nemam nikakvih primanja, obiđu me stranci, donatori, dođu ponekad. Brala sam maline prije, dok nije kćerka došla. Sad gledam unuke, pa kćerka ponekad ode... Pa, šta ću? Zaradim nešto ili dobijem nekako - kazuje Sabaheta.
Sa suzama u očima prisjetila se svih životnih bura koje su je zadesile, ali kaže da nikad nije izgubila nadu u bolje sutra. Ne gubi nadu ni povjerenje u ljude koji su joj mnogo puta pomogli i pokazali da je dobrota i dalje nešto najvrednije što neko može imati.
Ko god došao – dobro mi došao. Hvala najljepša svakome ko me obiđe. Zaboravit ne mogu, nikoga od njih. Drago mi je kad me neko obiđe - dodaje Sabaheta.
Njen muž je preminuo i priča nam da je to najveća prekretnica koja se desila u njenom životu.
Padne mi na pamet kako sam prije živjela i kakav mi je dobar život bio, dok mi je muž bio živ, dođe mi svašta tako. Ne zna niko šta ga čeka – danas jesi, sutra nisi - kaže Sabaheta.
Sabaheta nije birala oluje, ali priželjkuje vjetar koji će jednoga dana odnijeti sve brige i terete, da napokon odahne i barem na trenutak osjeti kako izgleda kad je duša rahat.
Sabaheti je jedino važno imati hranu i krov nad glavom. Sve što ima, propratila je rečenicom:
Zadovoljna sam - uz zahvalu Bogu i ljudima koji joj svakodnevno pomažu.
Njenu priču donosimo u videu iznad teksta.
