Tehnološki nadzor izbora u okruženju nepovjerenja: Izazovi i prijetnje za Bosnu i Hercegovinu

Uvođenje elektronske kontrole izbornog procesa – kroz skeniranje listića, elektronsku identifikaciju birača i videonadzor – predstavlja savremeni pokušaj unapređenja izborne transparentnosti, koji u nekim zemljama donosi pozitivne rezultate. Međutim, iskustva brojnih država pokazuju da ovi sistemi ne funkcionišu u vakuumu neutralnosti. Naprotiv – ako se implementiraju u politički zatrovanom i bezbjednosno rizičnom okruženju, oni mogu produbiti nepovjerenje, a ne ublažiti ga.

U tom smislu, Bosna i Hercegovina je posebno osjetljiv slučaj.

BiH ima duboko fragmentiran institucionalni okvir, sa izbornim komisijama podložnim etničkim i političkim uticajima, višestrukim nivoima vlasti, te slabim nadzorom nad ključnim procesima u realnom vremenu. U takvom sistemu, tehnologija – umjesto da bude neutralno sredstvo demokratije – lako postaje instrument kontrole, manipulacije i sumnji.

Primjeri iz svijeta potvrđuju da u društvima gdje institucije nisu nezavisne, a politički akteri ne prihvataju rezultate izbora bez sumnje, uvođenje tehnologije ne smanjuje problem, već ga zamagljuje. Takvo je iskustvo Sjedinjenih Američkih Država, gdje je uprkos naprednoj tehnologiji, nepovjerenje u rezultate izbora 2020. godine uzrokovalo institucionalnu krizu.

U tehničkom smislu, elektronski sistem identifikacije i brojanja glasova zahtijeva visoku razinu sajber sigurnosti, nezavisnu reviziju softvera, zaštitu podatkovnih veza i digitalni audit svakog koraka procesa. Nažalost, BiH trenutno ne ispunjava nijedan od tih uslova.

Iskustva iz Albanije, Gruzije, pa čak i Njemačke pokazuju da:

• elektronski uređaji mogu zakazati na dan izbora – bilo zbog tehničkih kvarova ili namjerne sabotaže;
• softver zatvorenog koda bez nadzora otvara prostor za „black box“ manipulaciju – rezultati se mogu promijeniti, a da to niko ne primijeti;
• hakiranje centralnih servera predstavlja jednu od najvećih slabosti digitalnog procesa – posebno u zemljama koje nemaju SOP protokole odgovora na sajber incidente.

Ako se ovome doda činjenica da u BiH već postoje političke strukture koje osporavaju legitimnost državnih institucija, onda se postavlja ključno pitanje: ko kontroliše sistem i ko nadzire nadzornike?

Jedna od najspornijih mjera je postavljanje kamera u biračke centre. U teoriji, one bi trebale osigurati transparentnost. Međutim, u praksi, u manjim sredinama i osjetljivim etničkim zajednicama, prisustvo kamere može djelovati kao sredstvo zastrašivanja, posebno ako glasači misle da ih neko može identifikovati ili nadzirati kako glasaju.

Osim toga, nema garancije da video zapisi neće biti zloupotrijebljeni – izvučeni iz konteksta, montirani ili distribuirani s ciljem kompromitacije birača ili članova odbora.

Najveća zabluda jeste vjerovanje da tehnologija sama po sebi rješava problem izborne krađe. U stvarnosti, tehnologija samo amplificira ono što već postoji – u uređenim sistemima, pojačava poštenje; u korumpiranim, olakšava sofisticiranu manipulaciju.

Zato upozoravam – bez jasne nezavisne kontrole nad sistemom, bez javne objave softverskog koda, bez obaveznog papirnog traga koji se može ponovo prebrojati, te bez učešća opozicionih i međunarodnih posmatrača u nadzoru nad svakim segmentom, digitalizacija izbora u BiH može postati sredstvo prikrivene kontrole, a ne demokratije.

I na kraju,

Uvođenje tehnologije u izborni proces može biti korisno samo ako postoji institucionalna nezavisnost, tehnička pripremljenost, transparentnost i uključivanje svih strana u nadzor nad sistemom. U suprotnom, postoji realan rizik da se birački proces pretvori u digitalnu iluziju legitimiteta, iza koje se kriju isti obrasci manipulacije.

Bosna i Hercegovina nije još spremna za ovaj korak bez ozbiljne pripreme, nezavisnog nadzora, javne kontrole i snažne međunarodne prisutnosti. U suprotnom, umjesto izbora koji jačaju povjerenje građana, možemo imati izbore koji produbljuju krizu.