Crno-bijeli televizori. Prizma jednostrana. I jedan mali servis na čaršiji. Amidža kao prvi predstavnik ‘Grundiga’ za BiH. Omogućavaju se tehnički preduvjeti za razvoj televizora u boji. Počinje navala. Svako bi u svakodnevnicu unio šarenilo. Posao rastao, širila se poznanstva. Platno na Baščaršiji i na njemu prvi snimljeni kadrovi. Pravi se i antena na Grdonju, nastaje televizija.

Piše: Melina Rašidović

Svako vrijeme potom donese i breme. Od hvatanja koraka s vremenom do moranja koračanja prije njega. Umjesto šarenila, razor. I jedno obećanje, bit će zabilježeno, prikazano, slike će svjedočiti, postojat će glas naroda. Bit ćemo prozor u svijet.

Mnoštvo priča smo čuli, ali nezavisno od one o Zelenim beretkama i Amidži, koja je, vjerujem većini poznata, makar svjedocima 90-ih, osnovana je i razvijala se Televizija Hayat. Govorili su onomad oni kojih uglavnom među nama više nema u najvažnijem periodu za BiH da se neće biti u medijskom mraku. Oprema poluprofesionalna, ali profesionalni oni koji su se njome služili. Od malih Hayatovih prostorija do bunkera i rovova, zgrade Predsjedništva, Pošte, Vijećnice, pred tenkovima, ispred tuđeg obarača, prvih linija... U svakom dijelu Sarajeva, potom i šire. Bez uputa, pravila, bez posebnih instrukcija. Svi su oni sada dio ogromne Hayatove arhive. Tu, u Hayatovim prostorijama. Ali i Hayatove porodice – Tu i širom svijeta.

Decenijama, od najtežeg perioda, slivale su se u redakcije hiljade mladih znalaca. Ambicioznih, upućenih, željnih znanja, obrazovanih, iskusnih i neiskusnih. Mnogi su otvarali arhivu da vide i posvjedoče, jer ono što je danas, neuporedivo je s već doživljenim.

I sve je počelo od jednog velikog televizora iz izloga neke male radnje. I sve je to da bi se imala pravovremena i istinita informacija. I sve je to da neko nekoga ne bi utjerivao u laž. I nije se znalo za gledanost, piplmetre, nije se znalo za brojke ni parametre, nije se katkad znalo ni dokle ‘hvata’ ona antena s Grdonja, znalo se da je dovoljna mala grupa ljudi da se vijest proširi, vijest istinita. Od male grupe ljudi do gotovo 35 godina postojanja. Od male grupe ljudi do grupe vjernih, koji na nas, logično je, počeše računati.

‘U isto vrijeme kad je rasla država, rastao je i Hayat. Skupa smo se smijali, plakali, radovali, veselili i živjeli’, rekao je onomad rahmetli Amidža. Svima jasna poruka. Jedini uvjet da postaneš dio Hayatove arhive jeste da voliš državu i tu kalkulacija nema. Država, domovina, zastava pa sve ostalo.

Zato smo tamo gdje rijetko ko zalazi, ali i tamo gdje je centar zbivanja. Zato smo uz tihe, obespravljene, zaboravljene, odlučne, jake i slabe, zato smo njihov glas kada im ponestane riječi. Primijetit ćemo obmanu, razdvojiti laž od istine.
Trenutak sadašnji. Mnoštvo velikih ekrana po jednako velikim prostorijama i radnjama. Mnogo neistine i loše namjere. No, oni koji lažu, ne znaju da laž uvijek dođe po svoj plijen.

Oni koji govore istinu, o istini znaju da nije za sve ljude i sva vremena.

Zar se laži može bojati onaj koji je, sa istinom, postao brend iz jedne male radnje na čaršiji? Iz crno-bijele slike s jednom prizmom i jednim ekranom? Zar možete ucijeniti onoga ko je već dio Hayatove arhive?

Oprostite, gospodo, ne znate šta činite.