U posljednje vrijeme sve je uočljivije da određeni krugovi u medijima aktivno podgrijavaju tezu o skorom kraju američke hegemonije, gotovo prizivajući njen pad kao neizbježan historijski epilog. U analizama i komentarima slabljenje Sjedinjenih Država prikazuje se kao gotova činjenica, dok se uspon Kine predstavlja kao unaprijed određena smjena na vrhu globalne moći.
Od pojedinih geopolitičkih kolumnista do raznih alternativnih portala, sve češće se mogu čuti glasovi koji ne samo da naglašavaju američke slabosti, nego ih i uveličavaju, stvarajući dojam da se svijet nalazi na pragu duboke i neizbježne geopolitičke prekretnice.
Kroz historiju, imperije gotovo nikada nisu bile svjesne trenutka kada njihova moć počinje slabiti. Rimsko, Osmansko i Britansko carstvo dijelila je ista iluzija: uvjerenost da je njihova dominacija prirodna i trajna. Razlozi njihovog pada bili su različiti, ali obrazac je ostajao isti.
Edward Gibbon to je opisao kao prirodnu i neizbježnu posljedicu neumjerene veličine, trenutak kada se granice šire brže nego što ekonomija može podnijeti, kada vojska raste bez jasne strategije, a državni troškovi neumorno gutaju sve raspoložive resurse, sve dok se centar ne počne urušavati pod vlastitom težinom.
Nakon Drugog svjetskog rata, Sjedinjene Države povjerovale su da su izuzetak od tog historijskog pravila. Iz rata su izašle kao vodeća svjetska sila, a raspad Sovjetskog Saveza učvrstio je uvjerenje da će njihova nadmoć ostati neupitna. Međutim, nekoliko decenija kasnije taj osjećaj stabilnosti počeo se mijenjati. Uspon Kine prestao je biti teorijska mogućnost i pretvorio se u opipljivu činjenicu, vidljivu u gotovo svakom globalnom mjerilu.
Kineska ekonomija po paritetu kupovne moći već je prestigla američku. Njena industrijska baza, kontrola ključnih lanaca snabdijevanja, tehnološki napredak u energetskom i infrastrukturnom sektoru, kao i sve aktivnija diplomatija, Kini su osigurali položaj koji mijenja globalni poredak. Dok Kina gradi hiljade kilometara novih pruga, luka i energetskih mreža, Sjedinjene Države održavaju razgranatu mrežu vojnih baza širom planete, što predstavlja najskuplji aparat moći u savremenoj historiji. Premda američka vojska ostaje najnaprednija, a univerziteti i tehnološke kompanije uživaju svjetski ugled, ekonomska osnova koja sve to finansira pokazuje znakove ozbiljnog slabljenja.
Ovakvo stanje nije neočekivano. Historičar Paul Kennedy još je osamdesetih godina upozoravao na imperijalno prenaprezanje, trenutak kada globalne ambicije prerastu ekonomske kapacitete potrebne za njihovo održavanje. Njegove riječi danas djeluju gotovo proročanski. Sjedinjene Države suočavaju se s dugom od 37 biliona dolara, troše više na odbranu nego nekoliko narednih sila zajedno, a međunarodni poredak koji su decenijama gradile postaje sve nestabilniji.
Uspon Kine nije odraz ideološkog sukoba, nego realne preraspodjele moći. Kina ne pokušava stvoriti kopiju američke hegemonije, nego oblikuje drugačiji model zasnovan na ekonomskim projektima, infrastrukturnim ulaganjima, tehnološkom razvoju i širenju trgovinskih mreža. Umjesto logike vojnog nadzora afirmira logiku ekonomske međuovisnosti. Ključno pitanje stoga više nije hoće li Kina dostići Sjedinjene Države, jer to se u brojnim segmentima već dogodilo, nego kako će Washington reagirati kada postane svjestan dubine promjene globalnog odnosa snaga.
U tom trenutku otvara se izbor koji će oblikovati budućnost. Historija nudi primjere razboritosti, ali i upozorenja. Britanija je nakon Drugog svjetskog rata mirno prepustila globalno vodstvo i time zadržala stabilnost i prosperitet. Nasuprot tome, druga carstva, nesposobna prihvatiti promjene, posezala su za sukobima koji su ubrzali njihovu propast.
Danas Sjedinjene Države stoje pred sličnom dilemom. Ne suočavaju se s pitanjem raste li Kina, nego s činjenicom da više ne mogu neograničeno održavati model globalne dominacije koji se oslanja na stalno vojno prisustvo i rastuće zaduživanje. Alternativa postoji i podrazumijeva redefinisanje njihove uloge, prelazak s logike imperije na logiku održivog vodstva i saradnje, te prihvatanje svijeta u kojem moć više nije koncentrisana u jednoj tački, piše Middle East Monitor.
