Najnoviji podaci govore da je prosječna cijena kilograma mljevene kafe u Bosni i Hercegovini dostigla čak 25,5 KM, što je gotovo duplo više nego prije samo četiri godine. U martu 2020. kilogram je koštao 13,4 KM, a sada se ista ta kafa penje do cijena dostojnih ekskluzivnih vina – i to u državi gdje pola stanovništva preživljava s prosječnom platom koja ne pokriva ni osnovne troškove života.
Da apsurd bude veći, pakovanja od 200 grama u pojedinim marketima koštaju i do 10 KM, dok pola kilograma ide i do 15 KM, i više. Matematički jasno – gram po cijeni zlata, a simbolično još gore – miris kafe više ne budi optimizam, već frustraciju.
Društvene mreže gore od ogorčenih komentara građana koji se pitaju kako je moguće da je u zemlji sa stotinama hiljada nezaposlenih, s prosječnim penzijama od 500 KM i inflacijom koja je pojela i posljednji dinar iz novčanika – kafa postala skuplja od teletine.
Kilogram kafe skuplji od 25 kilograma brašna, i to najboljeg?! - ogorčeno piše jedan korisnik.
Sve vrste kafe su katastrofa, a cijena joj veća nego cijena teletine.“ „U Austriji 4.9 eura… Žalosno!“. „U BiH skuplje nego u Švicarskoj!“. „Ko će kome, ako ne svoj svome.“…
Nije više ni stvar samo u cijeni. Kafa je kod nas oduvijek bila kultura, običaj, znak poštovanja. Bez kafe se ne ide u goste, bez kafe se ne dolazi s puta, bez kafe se ne započinje dan. I upravo zato je porazno da su proizvođači i trgovci odlučili kapitalizirati na toj tradiciji – pa ako već morate piti kafu, platićete je kao da pijete uvoznu čokoladu.
A niko ne nudi odgovor na pitanje zašto je kafa baš ovdje postala luksuz, dok je u većini evropskih zemalja, gdje su plate i po pet puta veće, ona i dalje znatno jeftinija. Carine, porezi, marže distributera – svi šute. A narod zbraja: da bi domaćinstvo koje mjesečno potroši kilogram kafe zadovoljilo tu „naviku“, mora izdvojiti oko 300 KM godišnje. Za to se mogu kupiti tri metra drva ili mjesečna zaliha hrane za četveročlanu porodicu.
I tako, kafa – nekad simbol druženja, razgovora, domaće topline – postaje simbol nepravde i tihe socijalne diskriminacije. Oni koji mogu, piju je. Oni koji ne mogu, šute. Ili, sve češće – fotografišu police marketa i dijele ogorčenje s ostatkom zemlje.
U BiH je danas kafa mjerilo ekonomskog apsurda.
I miris koji se širi kućama – sve manje je domaći, a sve više gorki.
