Najpotresniji dio današnje etape Marša mira je lokalitet Bukve na kojem je napravljena velika zasjeda prilikom koje je ubijeno najmanje hiljadu ljudi, a isto toliko ih se tada predalo i nažalost svi oni su ubijeni, a njihovi posmrtni ostaci pronađeni su u brojnim masovnim grobnicama.
Svi koji su preživjeli genocid u Srebrenici ovaj dio puta opisuju kao najteži, najpotresniji i najemotivniji.
Među njima je također i Zumra Ahmetović, jedna od preživjelih, koja je prvi put nakon 30 godina smogla snage da ponovo prođe ovom stazom i pogotovo lokalitetom Bukve.
Najpotresniji dio je upravo ovaj ovdje i kažem da sam tu sa bratom, amidžom, amidžićem i drugom rodbinom i komšijama bila smještena na ovom mjestu čekajući da se uradi proboj koji je treba biti urađen. I u predvečerje prvi akšam kad je bio na megafon smo, dok smo sjedili ovdje, bili obavještavani od naših vođa da se strpimo dok se uradi proboj i da ćemo mi poslije toga sigurno proći. Međutim, sjećam se rečenice 'sada ćemo krenuti' i nakon nje je počelo pucati sa svim strana ne znamo ni iz kojeg sve artiljerijskog naoružanja. Mislim da je nekih otprilike 20 minuta trajala ta pucnjava sa svih strana - ispričala je Zumra.
Prisjetila se da je amidža njoj i svim prisutnim članovima porodice rekao da samo leže.
Ja sam ležala i jednom rukom sam držala brata, sa druge amidžića i samo sam ih dozivala da mi se jave. Tako da smo ležali sve vrijeme dok je trajala ta pucnjava i kada je prestalo onda smo ustali i držeći se za ruke krenuli smo preko ovog gore obronka. Gazili smo i preko tijela jer osjetiš kada staneš na tijelo. Kada smo izašli na ovaj gore obronak malo smo tu stali skupili se svi zajedno kako bismo se malo sabrali i krenuli smo desnom stranom i prolazeći kroz paprat smo ponovo napadnuti. I opet smo legli na pod jer je tako bila veća sigurnost da nas neće metak pogoditi. U tim trenucima smo sreli od kćerku i sina od tetke koji su nam se priključili tako da smo mi zajedno s amidžom putovali tri dana. Amidža je nakon tri dana zašao za jednu bukvu kako bi istražio teren za dalje da li možemo proći i je li sigurno i nije izašao iza te bukve - bolno se prisjetila.
Kako kaže, cijeli dan su ostali na tom mjestu.
Nismo se nigdje pomjerali jer samo ja sam imala tada 22 godine, od tetke kćerka je bila starija od mene tri godine i ona je zapravo bila i najstarija među nama, svi ostali su bili tinejdžeri. Moj brat je imao 16 godina - dodala je.
S obzirom na to da je veliki broj Bošnjaka stradao na tom dijelu puta, Hamida se prisjeća da je osim hodanja po leševima u jednom trenutku primijetila i da je na sebi imala organe ljudi koji su stradali.
Ja sam u jednom trenutku primijetila da na svojoj ruci imam nečije oko. Tri dana je krv na mojoj ruci bila od tog oka. I kada sam uzela u ruku to je bilo baš nečije oko i teško je, zaista - drhtavim glasom je kazala Zumra za N1.
