U Stupnom Dolu je kuća Zahide Likić, koju smo zatkeli kako sjedi ispred nje. Preživjela je zločin koji je počinjen na današnji dan u ovome selu, udaljenom nekoliko kilometara od Vareša.
Govori nam da je teško zaboraviti 23. oktobar 1993. godine.
Preživjela sam strašnu grozotu. Pucalo se sa svih strana. Najviše se sjećam kad su me zarobili i kad su mi moje dijete doveli od četiri i po godine kao živi štit. Poslali su me u rov, da kažem da se naši predaju. Međutim, bio mi je djever u rovu, nije mi dao da izađem, a oni su doveli dijete. Dijete me zvalo mama, mama izađi kao živi štit. Ja sam pošla da izađem, djever me povukao za trenerku dolje u rov. Kazao mi je: "kućeš, što ćeš, ubit tebe? Dovest ćeš ih možda ovdje, šta će s nama bit? Tako da sam čitav dan bila u rovu. Nisam znala da li su djeca živa - prisjeća se Zahida.
Ona se u nastavku razgovora prisjeća prodavnice u kojoj je prvobitno bila zarobljena.
Tu prodavnicu su zapalili i u njoj ovu djevojku što je sa mnom bila zarobljena, a bila je silovana. Ona je izgorila ostalo je nekih par kosti - govori Zahida sa stankom dubokih uzdaha.
Živjela tri dana bez znanja da li su joj djeca živa, jedan sin joj je tada imao četiri i po, a drugi dvije godine.
Preživjela su obojica. Sama su išla kroz selo. Ovaj stariji je vodio drugog. Nosio je brata od dvije i po godine kroz selo pod kišom metaka, dok su gorile kuće po selu i sakrili su se u kući - prisjeća se Zahida.
Govori nam da je samo jedno tijelo od 38 ukupno ubijenih, nisu našli.
Komšinica što je bila sa mnom zarobljena, niko je nikad nije našao. Tu je izašla, pitali su je gdje će i tako da su je ubili, u mojoj kući. To je jedina žena što nije pronađena, ona nema nišana - govori Zahida.
U Stupnom Dolu je ubijeno 38, među kojima je bilo petero djece od dvije do devet godina.
Ubijeno je dijete generacija mog mlađeg, ta je čitava porodica ubijena. Tu je bilo dvoje djece, jedno dvije, a drugo tri godine - svjedoči Zahida poslije 32 godine od počinjenog zločina.
Život se vratio u Stupni Do, kuće se digle iz pepala, ali preživjeli nose sa sobom rane i sjećanja na zločin.
