Sastanak ruskog ministra vanjskih poslova Sergeja Lavrova s političarem iz RS, Miloradom Dodikom, ponovno je poslužio kao pozornica za demonstraciju dugogodišnje ruske podrške ovom entitetu, ali i kao platforma za predvidivu kritiku Zapada i institucija Bosne i Hercegovine.
U moru često ponavljanih diplomatskih fraza, Lavrovljeva izjava da Rusija stoji iza RS-a nije ništa novo, no kontekst u kojem je izgovorena otkriva dublje slojeve geopolitičke igre i pokušaje destabilizacije. Iako Moskva uporno ističe kako podržava suverenitet BiH, njezino neprekidno favoriziranje jednog entiteta i otvorena podrška političarima koji su u sukobu s državnim institucijama ostavlja prostora za sumnju u iskrenost takve retorike.
Sastanak je, nimalo iznenađujuće, iskorišten za napad na visokog predstavnika Christiana Schmidta, čija je uloga ključna za očuvanje Daytonskog mirovnog sporazuma, te za dovođenje u pitanje suvereniteta Bosne i Hercegovine. Lavrovljeve optužbe da se "srpski političari pokušavaju ukloniti sa pozicija sudskim presudama" ignoriraju činjenicu da su te presude često rezultat kršenja ustava i zakona BiH, a ne proizvoljnih političkih procesa. U ovome se zrcali dosljedna ruska strategija: prikazati unutrašnje probleme BiH kao vanjski pritisak i time legitimizirati poteze Milorada Dodika.
U svjetlu historije odnosa, gdje se Rusija od devedesetih percipira kao igrač s negativnim konotacijama, ovaj susret ne predstavlja tek rutinski diplomatski čin, već još jedan u nizu poteza koji potvrđuju ustaljeni obrazac miješanja u unutrašnja pitanja Bosne i Hercegovine.
Iako su se ruski doborovoljci borili na strani tzv. Vojske RS, čiji je vrh presuđen za genocid u Srebrenici, politika Rusije devedesetih godina je bila balansirajuća. S jedne strane su podržavali srpske snage a sa druge su pristali da se osnuje Međunarodni krivični sud za bivšu Jugolaviju (MKJS) koji će suditi između ostalog i srpskim generalima i vojnicima za ratne zločine počinjene u BiH.
Lider tadašnje Rusije Boris Yeltsin je bio primoran na ovakvu politiku jer njegova država nije bila u stanju da vodi bilo kakve procese. Nakon završetka Hladnog rata, Rusiji je trebalo vremena da se oporavi kako bi svoje interese počela ostvarivati u punom jeku na terenu.
Period okretanja ruske politike prema BiH
Sve do 2000-ih godina, koje se poklapaju sa dolaskom Vladimira Putina i Milorada Dodika na vlast, ruska politika je balansirala kako bi se očuvala na međunarodnom nivou. S početka 21. stoljeća i dolaska Putina na čelo Rusije, počinje i zaokret prema BiH.
Prema riječima tadašnjeg ambasadora BiH u Rusiji Envera Halilovića, Dodik je te 2005. išao po savjete u Rusiju a u vezi donošenja Zakona o policiji koji je trebao biti usvojen u BiH. Već se tada dalo naslutiti kakvi će biti odnosi ruskog vodstva sa kolegama iz bh. entiteta RS.
Takvi odnosi su se nastavili razvijati i dalje da bi Rusija ušla na mala vrata u energetski sektor u BiH a preko entiteta RS. Te 2007. Vlada RS je prodala Naftnu industriju RS (NIRS) kompaniji Zarubenseft koja će se zadržati u RS.
Da je Zarubenseft od krucijalne važnosti za Rusiju i politiku Putina u BiH, govori i činjenica da nije ostvarivala značajnu dobit ali nije ni napuštala RS. I Vlada RS-a je išla „niz dlaku“ ovoj kompaniji donoseći zakone koji su odgovarali Zarubenseftu čime su ih doslovno hranili.
Tako su Rusi ušli na odškrinuta vrata u BiH da bi godinama kasnije Noćni vukovi, udruženje bajkera koje promoviše pravoslavne vrijednosti, paradirale ulicama Banja Luke.
Ovo bajkersko udruženje nije problem samo po sebi nego po svom backgroundu iza kojeg stoji Putin. Što znači da provode politiku kao i njihov sadašnji predsjednik, prenoseći njegovu baklju na ove prostore.
Ni na međunarodnom nivou situacija sa Rusijom nije ništa bolja. Od toga da su podržali osnivanje MKSJ stigli su na nivo da njihove presude osporavaju glasajući protiv rezolucija u Vijeću sigurnosti UN-a.
Prvo su 2015., na 20 godišnjicu od genocida u Srebrenici, glasali protiv rezolucije koju je predložila Velika Britanija da bi sa takvom politikom nastavili i do dana današnjeg.
Pored rezolucija o Srebrenici, pred Vijećem sigurnosti UN-a pokušavaju, kada god za to imaju priliku, osporiti legitimitet visokog predstavnika koji je sastavni dio Daytonskog sporazuma u koji se kunu. Istog onog sporazuma za kojeg kažu da su njegovi garanti.
Sastanak Lavrova i Dodika, viđen u širem kontekstu ruske vanjske politike, razotkriva se kao pažljivo osmišljen politički teatar. Iako se naizgled radi o bilateralnom susretu, on je zapravo dio veće strategije diverzije i geopolitičkog pozicioniranja.
Od 2014. godine, kada je Rusija anektirala Krim, uočljiva je sve veća frekvencija susreta između ruskih i političkih lidera RS, što ukazuje na jasnu korelaciju između eskalacije sukoba u Ukrajini i jačanja utjecaja Rusije u Bosni i Hercegovini.
Rusiji trenutno odgovara bilo kakvo skretanje pažnje s ukrajinske krize, pogotovo u jeku sve češćih razgovora o mirovnim pregovorima. Susret u Moskvi tako postaje alat za "bildanje mišića", gdje se Lavrov i Dodik predstavljaju kao ključni faktori, a Dodik dobiva priliku da se u očima domaće javnosti percipira kao igrač s globalnim utjecajem.
Ipak, dok ruski dužnosnici možda i imaju moć da utječu na svjetske tokove, političari iz RS tu moć nemaju. Njihova je uloga, u konačnici, svedena na aplaudiranje, čime se politički teatar pretvara u tragikomičnu predstavu, u kojoj se interesi Rusije ostvaruju preko ambicija manjih igrača, koji u toj igri dobivaju samo iluziju moći.
