Na današnji dan, 18. maja 1993. godine, dvoje mladih ljudi, Admira Ismić i Boško Brkić, snajperom su ubijeni na Vrbanja mostu dok su pokušavali napustiti opkoljeno Sarajevo.
Njihova priča obišla je svijet: tijela Admire i Boška, zagrljena na mostu koji je dijelio grad na dva neprijateljska svijeta, ostala su ležati danima. Slika tog zagrljaja obišla je naslovnice globalnih medija. Mnogi su ih uporedili s Romeom i Julijom, ali sarajevska verzija bila je stvarna – i mnogo brutalnija.
Prvi koji je o njihovoj pogibiji pisao bio je američki novinar Kurt Schork. Njegova reportaža za Reuters iz 1993. godine donijela je svijetu priču o dvoje zaljubljenih koji su vjerovali da ljubav može nadživjeti rat.
Boško i Admira hodali su najmanje 500 metara desnom obalom Miljacke, potpuno izloženi pogledima vojnika s obje strane. Nakon što su prešli liniju pod kontrolom bosanske strane i krenuli prema naselju Grbavica pod kontrolom Srba, neko ih je pogodio - napisao je Schork.
Prema iskazima očevidaca, njih dvoje su hodali držeći se za ruke. Admira je nosila torbu i poskakivala, kada ih je pogodio rafal – prvo Boško, zatim Admira. Ona je dopuzala do njega, zagrlila ga i tako su ostali – nerazdvojni, i u smrti.
Djevojka je mahala torbom, držali su se za ruke, i u tom trenutku ona je poskakivala. Najednom ih je presjekao rafal – prvo je pogođen Boško pa Admira – ona je dopuzala do njega…. i ležali su onako zagrljeni.
Ljubav jača od smrti
Admirina i Boškova priča godinama je inspirisala dokumentarce, muzičke spotove, pjesme, pa čak i operu. O njima su pisali novinari, režiseri, pisci… Japanci su snimili dokumentarni film, PBS, NFB i njemački WDR napravili su koprodukciju pod rediteljskom palicom Johna Zaritskog, a Bill Madden ih je opjevao.
Sarajevski bend Zabranjeno pušenje je 2013. izdao pjesmu "Boško i Admira", u znak sjećanja na par koji je ljubav stavio ispred svih podjela.
Frontmen Davor Sučić:
Ovo je prvenstveno pjesma za Sarajevo, ovo je sarajevska priča i mislim da će se Sarajlije u njoj najviše prepoznati... Nadam se da će je ljudi razumjeti i van Bosne i Hercegovine jer ova priča nije samo naša.
Admira je bila Bošnjakinja, Boško Srbin. Njihovi roditelji, uprkos nacionalnim razlikama, podržavali su njihovu vezu. Rat ih nije razdvojio – sve do trenutka kada je neko s prstom na obaraču odlučio drugačije.
Godinama nakon rata, 1998. godine, novinarka je slučajno srela Boškovu majku Radu Brkić. Napustila je Sarajevo i živjela kod Nedrete i Zije Ismića, Admirinih roditelja. Taj susret otkrio je dubinu međusobnog poštovanja i tuge koje su porodice dijelile.
Nedreta Ismić za RSE:
Stalno mi je je Admira govorila: ’Zar misliš da je pošteno da Boško ide sam, a da ja ostanem?’ To da pođe bila je njena odluka. Mislila je da je ljubav jača i od smrti.
Zijo Ismić za RSE:
Umiješao se rat u ljubav, to je taj problem. A onda prestaju svi zakoni, i ljubavi i svega. Postoji samo zakon rata.
Boškova majka nikada nije tragala za krivcem. Njen bol nije imao političku dimenziju.
Ne razmišljam uopšte ko ih je ubio. Jednostavno i kad bih doznala za tog čovjeka i kad bih ga vidjela pred sobom, samo bih ga pitala: ’Zašto si to uradio? Zašto ih ubi?’ Ništa više.
Bez pravde
Njihova tijela ostala su na mostu sedam dana, a osmog su prebačena i sahranjena u Lukavici. Godine 1996, prema želji Admirinih roditelja, uz saglasnost Boškove majke, njihovi posmrtni ostaci premješteni su na groblje Lav u Sarajevu.
Ispod njihovog groba nalazi se urna Kurta Schorka, koji je izrazio želju da počiva uz Admira i Boška. Ubijen je 2000. u Sijera Leoneu, izvještavajući s ratišta.
Do danas, niko nikada nije odgovarao za njihovo ubistvo.
