Jeffrey Olsen imao je samo 33 godine kada je na putu kući, umoran za volanom, izgubio kontrolu nad kolima. U trenutku neopreznog sna njegov život se zauvijek promijenio – stravičan sudar odnio je život njegove supruge i njihovog četrnaestomjesečnog sina, dok su on i stariji dječak, sedmogodišnji Spencer, preživjeli.
Jeffrey je ostao zarobljen u smrskanom automobilu, u agoniji bola i šoka, svjestan da mu je porodica pored njega već mrtva.
Znao sam na licu mjesta da ih nema. Čuo sam histerični plač mog starijeg sina i mislio: povrijeđen je, ali živ je, bit će dobro. Ali moja žena i beba nisu.
Tada je počelo iskustvo koje će ga pratiti cijeli život – iskustvo bliske smrti.
U jednom trenutku izgubio je svijest. Onda je osjetio nešto što ne može da objasni zemaljskim riječima – toplu, obavijajuću svjetlost.
Odjednom nije bilo bola. Kao da sam lebdio iznad mjesta nesreće. Bio sam zbunjen – dišem, živ sam, ali više nisam u tijelu. U toj svjetlosti pojavila se moja supruga. Bila je tu, prelijepa, bez povreda, živa. Rekla mi je odlučno: ‘Jeff, ne možeš ostati, moraš se vratiti. Naš sin te treba’.“
Jeffrey se tada suočio s najtežim oproštajem. Srce mu se cijepalo, ali je znao da mora da izabere život – zbog djeteta koje je ostalo, piše Mirror.
Sljedeće čega se sjeća jeste bolnica. Trauma centar, doktori, porodice – i on, kao da sve vidi izvan tijela.
Vidio sam svoje slomljeno tijelo na stolu. Nisam morao da shvatam kako da se vratim, samo sam odlučio – idem nazad. I odjednom, bum – opet u tijelu. Sa svim bolom, traumom i krivicom. Ja sam vozio taj auto.
Povrede su bile stravične: slomljena kičma, uništena pluća, povrijeđena rebra, ruka koja je skoro bila otkinuta i noga koja je morala biti amputirana. Proveo je šest mjeseci u bolnici i izdržao čak 18 operacija.
Ali najteža rana bila je ona nevidljiva – krivica što je preživio, a izgubio ženu i dijete.
Jedne noći, dok je ležao u bolničkom krevetu, doživio je novo iskustvo.
Utonuo sam u san i odjednom opet – svjetlost, toplina, osjećaj da se dižem iznad svega. Bio sam u mjestu koje mogu opisati samo kao dom, raj.
U tom „drugom svijetu“ mogao je da hoda, da trči na obje noge. Hodnikom je stigao do kolijevke. U njoj je bio Grifin, njegov sinčić.
Podigao sam ga, osjetio težinu u rukama, miris njegove kose. Bio je stvaran. Držao sam ga i plakao. A onda sam osjetio prisustvo iza sebe – ogromnu, kosmičku silu ljubavi.
Tada je krivica ponovo navrla.
Bio je tu jer sam ja zaspao za volanom. Njegov život je prekinut zbog mene. Pitao sam se – može li mi ovo ikad biti oprošteno?
I tada, kaže Jeffrey, osjetio je kako božanske ruke obavijaju njega i dijete.
Poruka je bila jasna: nema šta da ti se oprosti. Sve je u božanskom redu. Ono što ti zoveš greškom, ovdje je obuhvaćeno ljubavlju. Bio sam preplavljen bezuslovnom ljubavlju kakvu nikad nisam osetio na zemlji.
Jeffrey je iz bolnice izašao kao drugačiji čovjek – slomljen fizički, ali duhovno izmijenjen. Trebale su godine da progovori o svemu. Pisao je knjige, svjedočio, a danas svoj život dijeli kao poruku utjehe.
Njegov sin Spencer odrastao je, zasnovao svoju porodicu i sa ocem napisao knjigu Where Are You?, posvećenu majci i bratu koje su izgubili.
Jeffrey danas kaže:
Nemam više strah od smrti. Bio sam tamo, vidio sam šta nas čeka. To je ljubav koja prevazilazi sve.
