U Narodnom pozorištu u Sarajevu od jutros vlada tišina koja govori više od riječi.
Od 11 sati započela je komemoracija Halidu Bešliću, legendi narodne muzike i velikom čovjeku, kako je sam želio da ga pamte.
Na svakoj stolici položeni su bijeli ljiljani, simbol sjećanja, simbol Bosne, ali i tihe poruke da Halid nikada neće otići iz srca onih koji su ga voljeli.
Prijatelji, kolege i porodica u suzama i dostojanstvu okupili su se da se posljednji put poklone čovjeku koji je svojim glasom znao utihnuti mase.
Ovo je mjesto gdje će se posljednji put čuti njegove pjesme, riječi prijatelja i uspomene koje ostaju kao vječni trag.
Prisutnim se prvo obratila unuka Lamija:
'Deda, znaš... znamo mi da si poseban. Mnogo ljudi te voli. Nismo bili svjesni koliko ih je. Govorio si: „Moja Lamija je muzički nadarena“. Ali i jesam jer imam na koga da budem. Tvoj Belmin, kako bi ti rekao: „Moj laf, dedin laf“.
Voljela bi da si još dugo s nama, fališ nam jako. Znaš deda, mama nam u utorak nije rekla da si nas napustio, nije deda, a mi smo znali, šutjeli smo. Deda, ti si naša ljubav, ti si naš ponos i štit. Znaš, mali smo, voljeli bi da si tu, voljeli bi .
Kažu nam tako mora biti, kažu... Ali mi želimo da si još tu deda, volimo te...
