Kako se kalendar neumoljivo okreće prema izbornoj godini, bosanskohercegovačka politička scena ponovo oživljava u maniru koji je već postao prepoznatljiv: velikim najavama i "sistemskim" rješenjima koja bi, navodno, trebala osjetno popraviti životni standard građana, posebno penzionera i radnika s najnižim primanjima.
Trenutni fokus je na Federaciji BiH, gdje se, u maniru predizborne groznice, licitira s rekordnim povećanjima.
Najavljeno je da bi novi Zakon o PIO, ukoliko bude usvojen do kraja godine, mogao donijeti povećanje penzija od čak 17%. Ovo bi najnižu penziju podiglo sa 599 KM na oko 700 KM, primjenjujući formulu usklađivanja koja kombinuje rast prosječne plate (60%) i rast potrošačkih cijena (40%).
Istovremeno, Savez samostalnih sindikata BiH (SSSBiH) izlazi sa ambicioznim prijedlogom minimalne plate, koja bi konačno trebala priznati kvalifikacije radnika: 1.200 KM (osnovna škola), 1.400 KM (srednja škola) i 1.600 KM (visokoobrazovani).
Iako bi ovakva povećanja nominalno ublažila udar inflacije i poboljšala kupovnu moć najugroženijih kategorija, ključno pitanje koje se nameće jeste: Je li ovo ekonomski održivo ili je riječ o klasičnom predizbornom populizmu?
Ekonomski stručnjaci s pravom upozoravaju da se ovakva značajna povećanja moraju posmatrati u kontekstu šire, sistemske ekonomske slike.
Profesor na Ekonomskom fakultetu u Sarajevu, Muharem Karamujić, kako je istakao za Hayat TV, naglašava upravo to: bez temeljnih ekonomskih rješenja, odnosno bez povećanja produktivnosti, rasta realnog sektora i ozbiljne borbe protiv sive ekonomije, ovakvi skokovi u isplatama ne mogu biti trajni ni zdravi za budžet.
Povećanje minimalne plate na nivoe koje predlaže SSSBiH, iako pravedno u kontekstu cijene života, predstavlja ogroman teret za poslodavce, posebno one iz malih i srednjih preduzeća, koja se već bore s visokim doprinosima i opterećenjima. Bez značajnog smanjenja fiskalnih nameta na rad, ovakav potez bi mogao dovesti do zatvaranja preduzeća, prebacivanja radnika u sivu zonu, ili usporavanja zapošljavanja.
S druge strane, masivno povećanje penzija oslanja se na budžetske tokove i naplatu doprinosa. Povećanje penzija bez jačanja baze obveznika i bez ekonomske ekspanzije, koja bi obezbijedila trajno punjenje fonda, na duže staze stvara rizik za stabilnost penzionog sistema.
Moramo populizam odvojiti. Vi sad dijelite nešto, ekonomija to ne može da nosi, i uništavate supstancu ekonomija. To nije fer. Šta ćemo poslije izbora? Šta ćemo ako se ova mjera usvoji? Sad ćemo mi da imamo minimalnu platu za visokoobrazovane ljude?! To nikako nisam čuo. To će samo destimulirati zapošljavanje tih ljudi, neće dobiti pripravnički, neće ih niko primiti... Pa, privredniku nije bitno koliko ko ima škole. Možeš imati pet doktorata... Radio sam dugo u Australiji, bio sam izvršni direktor jedne velike banke, bio sam glavni ekonomist za vladu... Nikad mi nisu tražili diplomu, samo kada sam prešao u akademiju da budem profesor, tada su mi tražili kopiju diplome. Samo su me pitali šta ste radili, šta znate raditi, šta ste uradili... Ništa više. Vi ste njemu tu da mu doprinesete.
Karamujić naglašava da je gorući problem u BiH – sitem. Bez adekvatnih reformi nemoguće je, govori on, napraviti nešto, a da nema veće posljedice.
Imamo ljude da naprave reforme. Ovo što se radi je bacanje prašđine u oči. Ali nije to samo sada, trahe ovo duže. Mi kao glasači, kao stanovnici moramo povećati svijest tražeći bolje uslove. Ne moguće je od manje pite rasporediti da se poveća. Nemoguće je! Ona se samo smanjuje, svi ćemo manje čopati. Dakle, povećanje poreza nije rezultat, ubvit će supstancu ekonomije. Niko nije protiv povećanja penzije i plata, ali mora se naći rješenje. Po mom mišljenju, bolje je posuditi novac i uložit ga u fiskalnu reformu na masnjvanje doprinosa i poreza. Tako nećemo uništiti supstancu, kazao je sinoć profesor Karamujić u intervju za '7 Plus' Hayat TV.
Očigledno je da političari, u klasičnom maniru predizborne taktike, koriste prijedloge za povećanje kao sredstvo kupovine naklonosti birača. Faktički, ponovo svjedočimo situaciji gdje se socijalna pitanja instrumentalizuju, a ekonomija gura u drugi plan. Povećanje penzija i minimalca je hitan lijek za akutnu bol, ali ne liječi hroničnu bolest bh. ekonomije.
Ukoliko najavljena povećanja ne budu praćena dubokim ekonomskim reformama, prije svega rasterećenjem privrede, borbom protiv korupcije i reformom javne uprave, ona će ostati samo skupi predizborni bilbordi, čiji će se ceh građanima isporučiti već nakon izbora.
