Međutim, za jednog od najistaknutijih glasova naše književnosti, Faruka Šehića, ova godina nije bila samo niz dana. Iza njega je intenzivan, pobjednički rukopis koji je jedva stao među korice.
Gostujući u emisiji „Vaša sreća, naša radost“ kod voditelja Farisa Švrakića, ovogodišnji laureat nagrade Društva pisaca BiH otkrio je kako bi izgledao naslov njegovog životnog poglavlja za godinu na izmaku.
Na pitanje kako bi nazvao svoju 2025. godinu, Šehić je bez oklijevanja odgovorio: „Završna knjiga“. Ali, nemojte dopustiti da vas naslov zavara. Ne označava kraj, već krunu jednog nevjerovatnog stvaralačkog ciklusa. Dok mi ostali tek sklapamo svoje uspomene, Šehić iza sebe ostavlja police popunjene novim naslovima.
U samo jednoj godini, ovaj autor je čitaocima poklonio: knjigu o sjećanjima i memoarskim zapisima; novu zbirku poezije; roman za koji je zasluženo ponio titulu najboljeg u zemlji; od evropskih festivala do američkih ulica.
Šehićeva 2025. godina nije bila rezervisana samo za tišinu radne sobe. Njegov "rukopis" pisan je na aerodromima, u vozovima širom Evrope i tokom petnaestodnevne turneje po Sjedinjenim Američkim Državama. Njegova knjiga godine bila bi, kako sam kaže, „knjiga o radu i kretanju“, dinamičan zapis o promocijama, festivalima i neprestanoj razmjeni energije s publikom na dva kontinenta.
Dok polako zatvaramo korice 2025. i pripremamo svježu tintu za potpuno nove, čiste stranice koje nas čekaju u 2026., Šehićev primjer nas podsjeća na jedno: najljepše knjige pišu oni koji se ne boje putovanja, rada i sjećanja.
Njegova "Završna knjiga" je zapravo savršen predgovor za sve ono što tek dolazi.
Odakle dolazi to nadahnuće? Što vas inspiriše da pišete, pitali smo Šehića.
Neke od tih knjiga sam radio duže godina. Često se rađaju knjige paralelno. Jedna mi se je desila jer sam imao jedan tragični gubitak u porodici, umro mi je otec, i to me je potaklo da počnem pisati tu knjigu koja je izašla u julu ove godine. Njegova smrt mi je dala jednu ogromnu snagu. Evo ako me direktno pitaš, može se reći čak tu inspiraciju. Ona mi je dala, više bi ja rekao energiju i snagu da radim još više. Nekom to drugčije djeluje. Svi smo različiti.
Čovjeku je najbolje piše o onome što osjeća i što zna, nastavlja Faruk.
O onome što lično poznaješ. O onome što je tvoje direktno iskustvo. Mi svi najbolje o tome naravno pišemo, ali kvalitet, značaj, veličina pisca se ogleda u tome da može da piše o iskustvu koju nije sam poživio. To je znači fikcija. Sada ja pričam s tobom, s drugim ljudima, radim intervjue, istraživanja, uvlačim se u tuđu kožu, u dvije cipale, što kažu angloamerikanci, da bi osjetio to, jer nešto što ja nisam sam poživio.
Prisjećajući se uspomena iz godine koju ispraćamo, Šehić se osvrnuo na budućnost govoreći o svojim planovima.
Imam neke planove. Nekako sam sada puno na odmoru iako pisac generalno ne može nikad biti na odmuru. Imam neke ideje koje bih volio možda ostvarim. Jednu ideju, jedna se sada izdvaja. Vezana je za mojeg djeda, kojim ja manje više ne znam ništa. Pa me to nekako vuče da istražim. On je bio u drugom svjetskom ratu. Svašta je tu bilo. Jasinovac. Turbulentno. Jedna biografija, ko roman. Možda to, možda odem u tom putu. Moj plan za iduću godinu je... pa vratio bi se ono što kažu stari ljudi. Za sebe i za druge. Želim ljudima da budu dobro dobrog zdravlja, da budu dobrog raspoloženja. Bez obzira koliko može sve biti tamno, da uvijek verovati u sebe, u druge. U ljudsku dobrotu, plementost. Uz to da pomažamo jedno drugima. Da budemo bolji ljudi, poruka je Faruka Šehića iz Hayatove emisije 'Vaša sreća, naša radost'.
