Umjesto zasluženog odmora, oni ulaze u uobičajeni ciklus iščekivanja konkursa za zapošljavanje, u sistemu koji, čini se, ignoriše osnovne principe planiranja i stabilnosti. Tim povodom se oglasio sarajevski profesor Vedran Zubić, čija je poruka putem društvenih mreža munjevito odjeknula, razotkrivajući duboke sistemske propuste u obrazovnom sektoru i nudeći kritiku koja zahtijeva pažnju.
Profesor Zubić, i sam s 26 godina iskustva u nastavi i sa stažom dužim od decenije prije nego što je stekao ugovor na neodređeno, jasno naglašava apsurdnost postojećeg modela.
Od danas su profesori zvanično na raspustu, ali to ne važi za sve. Za mnoge kolegice i kolege počinje 'skupljanje papira' i čekanje konkursa, što se iz godine u godinu ponavlja i svjedoči o nepostojanju ekonomskog plana, demografskih analiza i iskrene volje da se problemi riješe", nije samo vapaj, već precizna dijagnoza problema koji podriva temelje obrazovanja.
Nestabilnost u zapošljavanju prosvjetnih radnika ima direktne i dalekosežne posljedice, ne samo po same nastavnike, već prvenstveno po učenike i roditelje.
Profesor Zubić precizno navodi ključne probleme:
-Česte promjene kadra: Učenici se suočavaju s promjenama učitelja, nastavnika i razrednika unutar jedne školske godine, što direktno narušava kontinuitet nastave.
-Raspad pedagoškog kontinuiteta: Promjene u nastavnom kadru dovode do prekida u pedagoškom procesu i izmjena sistema rada, ometajući dosljedno učenje.
-Gubitak stabilnosti u radu: Nestabilnost se prenosi i na rad vijeća, aktiva i stručnih komisija, gdje česte promjene članova otežavaju efikasno funkcionisanje.
-Neujednačena primjena sistema ocjenjivanja: Promjene nastavnika rezultiraju neujednačenom primjenom sistema ocjenjivanja i dokimologije, što može stvoriti konfuziju i nepravdu.
Sve ove posljedice direktno utiču na kvalitet obrazovanja i povjerenje u sistem. Kako se može očekivati stabilno učenje i napredak kada su temeljni stubovi – nastavnici – stalno u stanju limba?
Profesor Zubić ne samo da kritikuje, već nudi i konkretna rješenja, naglašavajući da se ovi problemi mogu izbjeći odgovornim planiranjem i sistemskim reformama. Ključna rješenja vidi u dva segmenta:
1. Korištenje demografskih podataka: "Zna se koliko se djece upisuje u škole, zna se koliko treba nastavnika. Lako je to izračunati." Ova jednostavna konstatacija ukazuje na poražavajuću činjenicu da se osnovni demografski podaci, dostupni i ključni za planiranje, očigledno zanemaruju.
2. Jedinstvena bodovna lista: Uvođenje jedinstvene bodovne liste prosvjetnih radnika na nivou kantona eliminisalo bi bespotrebno "skupljanje papira" za svaki novi konkurs. "Jedna šuma nestane samo za dokumentaciju koju donose kandidati", slikovito objašnjava Zubić, ukazujući na ekološku i birokratsku besmislenost postojećeg procesa.
Ova rješenja nisu kompleksna niti zahtijevaju astronomske investicije. Potrebna je samo iskrena politička volja i opredijeljenost ka funkcionalnom obrazovnom sistemu.
Poruka vlastima: Budućnost djece nije igra
U svom završnom apelu, profesor Zubić šalje snažnu poruku vlastima, direktno ih pozivajući na odgovornost:
Ovo nije samo pitanje radnih mjesta, ovo je pitanje budućnosti djece. Ne igrajte se sa sudbinama ljudi. Sistem mora postati funkcionalan, pravedan i odgovoran prema onima koji ga čine – radnicima, roditeljima i učenicima.
Ova rečenica sažima srž problema. Obrazovanje nije samo administrativna stavka, već temelj društva i direktan investicija u budućnost. Igranje sa sudbinama prosvjetnih radnika, tjeranje ih u neizvjesnost i stalnu borbu za opstanak, direktno se odražava na kvalitet nastave i, u konačnici, na kvalitet života mladih generacija.
Reakcije kolega širom BiH, koji su se složili s Zubićevom ocjenom da obrazovni sistem treba hitnu reorganizaciju, potvrđuju da je ovo gorući problem. Pitanje je sada da li će nadležne institucije konačno poslušati glas prosvjetnih radnika i preduzeti korake ka izgradnji stabilnog, pravednog i funkcionalnog obrazovnog sistema. Jer, kako je profesor Zubić jasno poručio, budućnost djece nije stvar igre.
