Dok prosječan penzioner u BiH s mukom preživljava mjesec, a radnici se bore s inflacijom i rastom cijena osnovnih životnih namirnica, politička elita u ovom bh. entitetu – bez imalo stida – sebi je osigurala plate koje nadmašuju čak i one u regionu.
Najnovija odluka Vlade RS-a od 1. aprila ove godine samo potvrđuje ono što građani odavno znaju: politička kasta u RS-u živi u paralelnoj stvarnosti, dobro izolovanoj od siromaštva koje ih okružuje.
Prema toj odluci, bruto plata premijera RS, Radovana Viškovića – ujedno i bjegunca od bh. pravosuđa – iznosi čak 8.386,98 KM, dok su neto primanja bez dodataka po osnovu radnog staža 5.196 KM. Potpredsjednici Vlade imaju osnovne bruto plate od 7.357,68 KM, a neto 4.568 KM, dok ministri inkasiraju 3.940 KM neto.
Usporedbe radi, premijer Crne Gore – zemlje u kojoj je prosječna plata znatno viša nego u RS-u – ima manju platu od Viškovića. Premijer Srbije takođe ne dostiže ovaj iznos. Čak i na državnom nivou u BiH, gdje su plate tradicionalno visoke, primanja ministara i predsjedavajuće Vijeća ministara BiH ne prelaze Viškovićeva.
Borjana Krišto, predsjedavajuća Vijeća ministara BiH, ima osnovnu platu od 5.683 KM bruto, dok ministri Vijeća ministara zarađuju oko 5.367 KM bruto. Sve to je manje od bruto iznosa koji Višković prima na osnovu odluke svoje vlastite vlade.
Prosječna neto plata u Republici Srpskoj u martu ove godine iznosila je 1.476 KM. To znači da je plata premijera više nego trostruko veća od prosječne, a i ministri zarađuju gotovo tri puta više. Kada se ovome doda još i uvećanje plata po osnovu staža – do 0,5% po godini rada – ukupan iznos koji ovi funkcioneri primaju značajno premašuje objavljene brojke.
U međuvremenu, penzioneri – koji su čitav život gradili ovaj sistem – i dalje dobijaju povećanja „na kašičicu“, po nekoliko KM mjesečno, dok im se istovremeno ukidaju lijekovi s esencijalne liste i podižu cijene režija.
Političari se vole pozivati na „zaštitu nacionalnih interesa“ i „borbu za narod“, ali te parole se očito ne odnose na sopstveni životni standard. Njihove plate su više nego dovoljne da žive luksuzno, dok većina građana brine o tome hoće li imati za račune i osnovne potrebe. U isto vrijeme, građanima se serviraju priče o „stranim neprijateljima“, dok se domaći luksuz i bahatost pravdaju „funkcionalnim troškovima“.
Odluka o platama donijeta je 1. aprila – simbolično, kao šala na račun naroda koji je, očigledno, već naviknut da bude predmet poruge. Dok se u regionu i šire raspravlja o smanjenju političkih privilegija i uvođenju mjera štednje, kod nas se političari nagrađuju – iako rezultati njihove vladavine govore suprotno.
Građani se s pravom pitaju: koliko još mora pasti životni standard da bi se neko u vrhu vlasti odrekao makar dijela svojih privilegija? Ili je možda pravo pitanje – koliko još ljudi mora otići iz ove zemlje da bi vlast uopšte primijetila da je ostala sama?
