Stoga smo u večerašnjem izdanju emisije ''Stil života u islamu'' govoriti o vakufu - instituciji ostavljanja trajnog dobra i za naredne generacije kao dokaz našeg postojanja i želje za napretkom naše zajednice i u vremenu koje dolazi.
O vakufu, izuzetnim mogućnostima, važnosti i prednostima ovog instituta dobra večeras smo razgovarali s hafizom Senaidom Zajimovićem, direktorom Vakufske direkcije Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini, magistrom Dževadom Plehom, direktorom Gazi Husrev-begove medrese u Sarajevu, i Hamzom Ridžalom, putopiscem i autorom.
''Uvijek se treba prisjetiti da je ramazan idealna prilika da se govori o dobru jer je ramazan dobar kao takav. Čak je i ovaj Hayatov Ramazanski program i način na koji ga pripremate, također, izraz jednog dobročinstva prema gledateljima jer podstičete dobro. Uostalom, treba se podsjetiti jednog hadisa Muhammeda, s. a. v. s., koji kaže da čovjek kada preseli na bolji svijet, time prestaju i njegova dobra djela, osim u tri slučaja: jedan je trajna sadaka, drugi slučaj je dobro odgojeno dijete i treći - naučno ili književno djelo'', ističe hafiz Zajimović kako je poslanik Muhammed tokom života zavještao ummetu potrebu da čini dobra djela.
''Kada govorimo o trajnoj sadaci, možemo reći da vakif ne mora biti samo bogata osoba. Nedavno sam dobio informaciju iz Turske u kojoj je jedan njihov poznati muzičar nakon preseljenja svoju imovinu ostavio na upravljanje Generalnoj direkciji vakufa u Turskoj. To može biti i umjetnik, koji ostavlja umjetničko djelo. Kada kažemo 'trajno', mislimo na činjenicu da njegovom smrću ili preseljenjem to djelo i dalje nastavlja donositi korist njemu jer i dalje služi zajednici. To je čini trajnom sadakom. Dokle god bude trajao svijet i vijek, spominjat će se po tom vakufu, kako mi i danas spominjemo Gazi Husrev-bega, koji je jedan od najboljih primjera jer i danas, 500 godina poslije, taj vakuf služi zajednici'', naglašava važnost trajnosti sevapa koji postiže vakuf hafiz Zajimović.
Spominjući važnost i dugovječnost vakufa Gazi Husrev-bega, direktor Medrese Dževad Pleh je istakao i da je on najveći vakif u historiji naše zemlje
''On je, naravno, time bio i inspiracija mnogima i neposredno poslije njega, a i kasnije, pa sve do dana današnjeg. Ljudi se opredjeljuju da svoje dobro zavještaju za opće dobro. Ideja vakufa je, dakle, da se od sebe, iz vlastitog uvjerenja, a ne samo iz potrebe vlastite koristi, daješ nešto za ukupni napredak zajednice kojoj si pripadao i koja nastavlja i nakon tebe. Mislim da je to saznanje rukovodilo i Gazi Husrev-bega, kao što i danas ljude rukovodi želja, namjera da se doprinese i uradi nešto za širu zajednicu. Tako je Gazi Husrev-beg, nakon što je izgradio centralnu džamiju, odlučio izgraditi i Medresu kako bi se, prema zapisu iz te vakufname koju je pisao njegov pisar Mevlana, 'zemlja za koju me vežu kosti mojih predaka gradila na znanju i nauci'', citira direktor Gazi Husrev-begove medrese Pleh motive i poruke koji su bili odlučujući da najveći vakif u historiji Bosne i Hercegovine ostavi toliko mnogo vakufa, koji i danas koriste našoj domovini.
Hamza Ridžal, autor i putopisac koji se bavio Putem svile, je posebno istakao posvećenost dobrim djelima Bošnjaka koji su mnogo gradili i po Istoku.
''Često sam se pitao putujući i istražujući taj Put svile, koliko su naši Bošnjaci gradili, je li to uopće moguće. Tako, prateći velike gradove na jugu današnje Turske, u okviru takozvane sjeverne mezopotamijske rute, kada dođete u Pajat, srest ćete ogroman kompleks koji je izgradio Tavil Mehmed-paša Sokolović ili kada ste u Gaziantepu, možete popiti kahvu u hanu koji je podigao naš Lala Mustafa-paša Sokolović. U gradu Dijarbakiru, koji je od Istanbula geografski udaljeniji nego Sarajevo, postoje tri džamije koje su izgradili Bošnjaci ili hamam koji je izgradio Behram-paša Sokolović'', navodi Ridžal samo neke od 'trajnih sevapa' koje su Bošnjaci izgradili širom Istoka, a koji su, poput nabrojanih hamama, i danas najvažniji dijelovi gradova i sjajan dokaz važnosti institucije vakufa.
