Nakon dugo vremena, tek posljednja intervencija Rimokatoličke crkve u hrvatske javne politike, državne ili lokalne, donekle je imala direktnije veze s crkvenim pitanjima.
Kaptol, odnosno Hrvatska biskupska konferencija u Zagrebu, prije nekoliko dana pridružili su se kritici gradskih vlasti koja namjerava promijeniti imena ulica nazvanih po saradnicima ustaša u Drugom svjetskom ratu.
Tako je na udar došao i nekadašnji vrhbosanski nadbiskup Ivan Šarić. Zbog toga je najprije kardinal i nekadašnji vrhbosanski nadbiskup Vinko Puljić za Možemo, vladajuću stranku u Zagrebu, kazao da je "rigidno lijeva i projugoslavenska".
No, to je samo jedan u nizu kritičkih istupa Crkve u Hrvatskoj prema ovim ili onim javnim politikama, koji se intenziviraju već mjesecima. Pritom ne vara utisak da takve kampanje nastupaju u svojevrsnim valovima.
Ograničenja nema tako mnogo kao što bi se možda dalo pomisliti, jer svećenstvo reagira na štošta: zdravstvenu politiku kod teme abortusa, školske programe u vezi sa spolnim i seksualnim obrazovanjem, historiografske po pitanju npr. ustaških simbola. Sad su na redu nazivi ulica i trgova, što bi u slučaju jednog prelata iz Drugog svjetskog rata načelno moglo biti shvatljivo, navodi DW.
Ipak, nadbiskup Šarić nije bio samo saradnik ustaša, nego i gore od toga, nažalost. Pisao je i objavljivao stihovane panegirike poglavniku Anti Paveliću, izjašnjavao se žestoko antisemitski i podržavao nasilna prekrštavanja Srba s pravoslavlja na katolicizam.
S pozicije najmoćnijeg katoličkog autoriteta u Bosni i Hercegovini, to je bilo više od saradnje. Uostalom, nesumnjivo je utjecao na mobilizaciju brojnih Hrvata u redove ustaša, te često njihov odlazak u zločin ili smrt – ili oboje. Sam je Šarić pak umro 1960. godine u Španiji, gdje je izbjegao pod okrilje fašističkog Francova režima.
Današnje crkveno vodstvo u Hrvatskoj praktično nema odmak od takvog vlastitog naslijeđa, pa ni kad se uspoređuje s aktuelnim Vatikanom.
Nema tu velike tajne - rekao nam je o takvom stavu teolog Branko Sekulić, "jer riječ je o onome što nazivam etnoreligijantstvom, a koje je duboko zahvatilo Katoličku crkvu u Hrvatskoj i BiH, kao i Srpsku pravoslavnu crkvu.
O tom fenomenu na području nekadašnje Jugoslavije objavio je prije dvije godine i knjigu "Krabulja kršćanskog vulgarizma".
On smatra da se najdalje u tom procesu otišlo "u Republici Srpskoj kao de iure državi i Herceg-Bosni kao de facto tvorevini". No, kao što je napomenuo, te ambicije ne prestaju na njihovim granicama – one se stalno šire, teritorijalno u pravcu Velike Hrvatske i Velike Srbije.
A ideološki, dodao je, prema potpunoj eliminaciji drugoga: onih etnički i vjerski drugačijih koje se proglašava smrtnim neprijateljima ili onih ideološki različitih koje se proglašava i izdajnicima.
Za etnoreligijantstvo, naime, nije dovoljno biti Hrvat da bi bio katolik ili Srbin da bi bio pravoslavac.
Ne, jer za pravovjernost se traži odanost ustaškom, odnosno Dražinom četničkom konceptu. Zbog toga je značajan dio crkvenih struktura mogao bez moralne nelagode blagoslivljati politike etničkog čišćenja i genocida, pretvarajući ih u sakralne pothvate - smatra ovaj teolog iz Šibenika, zaključujući da njima evanđelje u tom kontekstu ne služi "kao put prema slobodi, nego kao tepih za brisanje blata vlastita politikanstva, kao što im i Krist služi kao bubanj za udaranje etnoreligijantskog drila".
Filozof politike Jaroslav Pecnik upozorava da je sve to neodvojivo povezano s interesom same crkvene institucije, što se tiče prvenstveno njenog materijalnog statusa. Pecnik za DW ističe da u RH "ona danas živi kao bubreg u loju", bogataški. Nabraja njenje privilegije, društvene i političke i imovinske i ostale, poznate državne i nepoznate lokalne dotacije.
Ovaj analitičar slaže se s očitanjem nastupa Crkve u vidu plime i oseke "prisutnih još od tzv. demokratskih promjena", s obzirom na njeno taktiziranje u odnosu na pojedine šire momente i događaje, a dok se upliće takoreći u sve.
Uvijek je prisutna je želja da budu moralni autoritet i arbitar iznad svih, što stoji u funkciji održanja postojeće moći. To na ovim prostorima ide pod ruku s nacionalističkim te konzervativnim politikama, prema njegovu sudu, čime objašnjava crkvenu bliskost i nadopunjavanje s HDZ-om, smatrajući da je duhovni motiv samo formalno u prvom planu.
Crkva sebi može priuštiti da ne vidi realnost ovog svijeta, jer uspijeva zarobiti narod u nametnutim simboličkim vrijednostima - rekao je Pecnik.
