U Zupčićima živi Sabina Bukva. Nakon smrti supruga, život ju je vratio u Goražde, u kuću koja čuva uspomene, ali i tišinu gubitka. Ostala je sama, suočena s bolom i neizvjesnošću svakodnevice.
U jednom od najtežih trenutaka, kada je očaj bio jači od riječi, Sabina je odlučila napisati pismo. Nije to bilo samo obraćanje, već tihi vapaj za razumijevanjem, utjehom i pomoći. Pismo je nastalo iz potrebe da se bol podijeli, da se nada ponovo pronađe, makar u jednoj rečenici.
Sreća mi je što je blizu mezar mog muža, jer u mojoj psihi, kada čovjek nema svoje evlade, sve drugo pada u drugi plan. Braća su braća dok se ne ožene, sestre su sestre dok se ne udaju. Kada je umro, bilo je mnogo ljudi oko mene koji su željeli pomoći. Moj suprug je bio teško bolestan. Od 47 godina braka, samo sedam nije bio bolestan. Nakon što se razbolio, morali smo plaćati kiriju, režije i sve ostale troškove. U napadima očaja počeli smo prodavati, prvo automobil, a potom i stvari iz kuće. Sve se to istopilo kada je bolest došla u prvi plan - kazuje Sabina.
Sabinu je u jednom trenutku bilo stid pred našom ekipom i govoriti o svemu što je tišti. Ipak, sakupila je snagu i otvorila dušu. Najviše je boli nerazumijevanje okoline, tišina i hladnoća tamo gdje je očekivala barem riječ podrške.
Ja sam zapostavila sebe da bih mužu pomogla, da bih stvorila da jede, da imamo. Stid me je i reći kakvu pomoć tražim. Tražim drva, kauč, jer ja nemam kakvih sustanara nemam, od žohara, uholaža, miševa, ovi podovi su neuslovni. Sve je teško, sve je katastrofa. Živim od ramazana do ramazana, znam da me je tada Bog pogledao. Danima bude da mi niko ni vrata ne otvori - kazuje, između ostalog, Sabina.
Sabininu priču donosimo u videu iznad teksta koji je objavljen na YouTube kanalu emisije ''Ispuni mi želju''.
